…Vidiš…

Normalan život se da preživeti.

Senke banalnosti i loših namera, nikako.

Ne ni kada se o ljubavi priča.

Treba oprati kolena, ni do kolena mi,

prerezati Crveno more, ni do mora  mi.

Ljubiti ili biti asketa, svejedno.

Zaboraviti smrt oca. (nešto lično)

Muža razbijenog, oca razrovanog.

Treba zaboraviti rat,

granicu, crne mantije koje dižu na ustanak.

Treba zaboraviti krajišku reku ljudi.

I onog psa i filadendron ispred nekada moje kuće, u divnom kićenom Sremu.

U ravnici, pored jezera.

Kroz oči vozača pakla, pijacu na Markalama.

Umetnika koji je samo od nagaznih mina pravio skulpture.

Pesnika koji je davio svojim rukama umiruće.

Konvoje i prevoje, izviđače i špijune.

Ministre prevarante, akademike ađutante.

Kakav ustanak, crni, crne mantije?

Kakav rat, kad toliko ljubavi ima?

Reči koje dižu, reči koje leče, reči koje optužuju.

Zadužuju.

Nevažne. Suze vlažne.

 

Sve na svetu je već viđeno,

pa i taština i muka duhu.

Treba pogledati čoveku u oči.

Nekada se samo dela broje.

Počinju nova vremena i njihova još neotkrivena lepota.*

 

omaž Milovanu Danojliću, O ranom ustajanju