Talenti, obožavaoci
Pre neki dan sam bila izrazito emotivna. Bilo je nekoliko zlatnih slova. Prvo sam sa mojim jedincem pre vremena (treći je razred srednje škole) išla na jedan umetnički fakultet, da mu razbijem tremu za sledeću godinu i da definišemo čime će se baviti u životu. Stalno mu govorim, da kada se baviš onim šta voliš…Ne radiš ni jedan dan u životu. Mada, šta ja znam. Siroti sam prosvetni radnik, obespravljen i potcenjen, profesor u srednjoj školi, sa malom platom. A moj Matić je skoro svoj čovek. Ne donosim odluke umesto njega. Zaista. A i statusno sam udovica, pa kad se tako uzbudim na prvim konsultacijama oko upisa na faks, kao da ću ja opet studirati…Muka živa.
A fakultet je divan…Jedan od onih, koji ispunjavaju snove. Ako uspeš da položiš prijemni ispit. I ako to zaista voliš.
Posle ručka u jednom odličnom restoranu, u koji volim da odem sa sinom, kad želim da uživamo u hrani i važnim razgovorima koji se tiču samo nas dvoje, bila sam na koncertu pijaniste Ivana Bašića, u galeriji SANU, koji sa devetnaest godina završava FMU i programom koji je to veče svirao sprema se da otvori velika vrata muzičkog sveta. Jednog trenutka, pošto mladog pijanistu pratim od detinjstva, bila sam svesna da pred sobom slušamo ozbiljnog umetnika, čije vreme počinje. Onako, u planetarnom smislu. Dobar je to osećaj. Kad gledaš umetnost kako raste.
Posle toga sam bila u JDP na predstavi koju gledam sa ogromnim zakašnjenjem, Skakavci, Biljane Srbljanović u režiji Dejana Mijača. Ta predstava je nagrađivana i ne bih se bavila izrazitom pozorišnom kritikom iste, posebno što nisam preterano oduševljena oštricom koju je ponudio Dejan Mijač u kratkim rezovima kojima priča ovu izvanrednu priču. Taj altmanovski stil ovde nije malj, bez obzira na spektakularnu glumačku ekipu i sjajan muzički prosede Isidore Žebeljan. No Mijač decenijama gura prst u oko svakoj aktuelnoj političkoj situaciji u kojoj živimo, svojim majstorskim i negovanim rediteljskim izrazom, dramatično, kako on ume (jednom sam ga intervjuisala na Sterijinom pozorju, plakao je i rekao u kameru RTS, informativa, da više ne želi da režira u Miloševićevoj državi…to jednom je bilo pre dvadeset godina..msm. ipak je to teatar 🙂 )pa i ako pročita, kojim slučajem ovo, neće se mnogo potresti. Legenda srpske scene, mažen i pažen.
Malj u ovoj predstavi je priča, a mene priče interesuju. Jedna strašna priča koja se bavi našim životima i međuljudskim odnosima. Jedna priča o disidentima, političkoj stvarnosti, SANU, istoriji. A sve kroz male, bestijalne, porodične storije. Put do pakla ovde nije popločan dobrim namerama, ljudska sudbina je krajnje pesimistična, nema ničeg do smrti konačne i apsurd koji nudi Srbljanovićeva je put umetnosti koji meni imponuje. Ali, nije ga lako gledati. I onda, kada sam postala svesna da je, iako sam je i do tada čitala i gledala sa izrazitom pozornošću, njeno delo ovim tekstom, delo jednog od najozbiljnijih dramskih pisaca koje smo imali od uvek (pazite šta sam napisala), pomislila sam na više stvari:
Prvo, da lepoj i pametnoj Srbljanovićevoj tu beskompromisnost Srbija ne oprašta.
Drugo, da mrak i dekonstrukcija u umetnosti zaista ostavljaju dubok trag.
Treće, da nam je lepota ipak, ipak, ipak potrebna i u umetnosti, a ne samo u stvarnom životu i da ne znam šta ću sa svojim novim tekstom. U tom grmu ustvari leži zec.
Možda se ipak posvetim isključivo kuvanju. Napokon, i ljubav na usta ulazi.
Toliko o umiranju. 🙂
20 априла, 2016 at 1:30 PM
Ijao, ja ostadoh bez teksta. Kakav prikaz svega. A rečima si dala snagu malja.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
20 априла, 2016 at 1:32 PM
e pa Olja hvala Ti zaista. 🙂 pocrveneh načisto od komplimenta
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
20 априла, 2016 at 1:47 PM
Ja sam isključiva kada je dotična u pitanju. Mada ti imaš sve moje simpatije 😉
Свиђа ми сеСвиђа ми се
20 априла, 2016 at 3:07 PM
Ne poznajem je lično, ali delo joj je fantastično. 🙂 Simpatije obostrane, Neg, to znaš. Tekst je naravno, o meni. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
20 априла, 2016 at 8:46 PM
Tekstu takođe svaka čast.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
20 априла, 2016 at 4:21 PM
To sto ne znas sta ces sa tekstom, saznaces…a i manje je bitno. Bitno je to da definitivno znas sta ces sa sobom…ako ti je makar i svaki peti dan ovako bogat i lep…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
20 априла, 2016 at 4:54 PM
<3.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
20 априла, 2016 at 8:16 PM
мене затетура aleksandranm прасак енергије из сваког прореда!
Текст је више но феноменалан, мада „даму“ из наслова никако не љубим, разлог, једноставна антипатија према „црној“ коју „тура“ где можда некад може бити и шарена. Зато је твоја прича „вр“ 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
28 априла, 2016 at 11:01 AM
u pravu si. šarena je, mnogo češće. Odatle i moja priča. Hvala Wucicce na vr komentu
Свиђа ми сеСвиђа ми се
22 априла, 2016 at 10:00 PM
Ti vodiš život iz snova… mojih. Prošetala si me mojim životom od pre desetak godina. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
23 априла, 2016 at 9:35 AM
🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се