Talenti, obožavaoci

Pre neki dan sam bila izrazito emotivna. Bilo je nekoliko zlatnih slova. Prvo sam sa mojim jedincem pre vremena (treći je razred srednje škole) išla na jedan umetnički fakultet, da mu razbijem tremu za sledeću godinu i da definišemo čime će se baviti u životu. Stalno mu govorim, da kada se baviš onim šta voliš…Ne radiš ni jedan dan u životu. Mada, šta ja znam. Siroti sam prosvetni radnik, obespravljen i potcenjen, profesor u srednjoj školi, sa malom platom. A moj Matić je skoro svoj čovek. Ne donosim odluke umesto njega. Zaista. A i statusno sam udovica, pa kad se tako uzbudim na prvim konsultacijama oko upisa na faks, kao da ću ja opet studirati…Muka živa. 

A fakultet je divan…Jedan od onih, koji ispunjavaju snove. Ako uspeš da položiš prijemni ispit. I ako to zaista voliš.

Posle ručka u jednom odličnom restoranu, u koji volim da odem sa sinom, kad želim da uživamo u hrani i važnim razgovorima koji se tiču samo nas dvoje, bila sam na koncertu pijaniste Ivana Bašića, u galeriji SANU, koji sa devetnaest godina završava FMU i programom koji je to veče svirao sprema se da otvori velika vrata muzičkog sveta. Jednog trenutka, pošto mladog pijanistu pratim od detinjstva, bila sam svesna da pred sobom slušamo ozbiljnog umetnika, čije vreme počinje. Onako, u planetarnom smislu. Dobar je to osećaj. Kad gledaš umetnost kako raste.

Posle toga sam bila u JDP na predstavi koju gledam sa ogromnim zakašnjenjem, Skakavci, Biljane Srbljanović u režiji Dejana Mijača. Ta predstava je  nagrađivana i ne bih se bavila izrazitom pozorišnom kritikom iste, posebno što nisam preterano oduševljena oštricom koju je ponudio Dejan Mijač u kratkim rezovima kojima priča ovu izvanrednu priču. Taj altmanovski stil ovde nije malj, bez obzira na spektakularnu glumačku ekipu i sjajan muzički prosede Isidore Žebeljan. No Mijač decenijama gura prst u oko svakoj aktuelnoj političkoj situaciji u kojoj živimo, svojim majstorskim i negovanim rediteljskim izrazom, dramatično, kako on ume (jednom sam ga intervjuisala na Sterijinom pozorju, plakao je i rekao u kameru RTS, informativa, da više ne želi da režira u Miloševićevoj državi…to jednom je bilo pre dvadeset godina..msm. ipak je to teatar 🙂 )pa i ako pročita, kojim slučajem ovo, neće se mnogo potresti. Legenda srpske scene, mažen i pažen.

Malj u ovoj predstavi je priča, a mene priče interesuju. Jedna strašna priča koja se bavi našim životima i međuljudskim odnosima. Jedna priča o disidentima, političkoj stvarnosti, SANU, istoriji. A sve kroz male, bestijalne, porodične storije. Put do pakla ovde nije popločan dobrim namerama, ljudska sudbina je krajnje pesimistična, nema ničeg do smrti konačne i apsurd koji nudi Srbljanovićeva je put umetnosti koji meni imponuje.  Ali, nije ga lako gledati. I onda, kada sam postala svesna da je, iako sam je i do tada čitala i gledala sa izrazitom pozornošću, njeno delo ovim tekstom, delo jednog od najozbiljnijih dramskih pisaca koje smo imali od uvek (pazite šta sam napisala), pomislila sam na više stvari:

Prvo, da lepoj i pametnoj Srbljanovićevoj tu beskompromisnost Srbija ne oprašta.

Drugo, da mrak i dekonstrukcija u umetnosti zaista ostavljaju dubok trag.

Treće, da nam je lepota ipak, ipak, ipak potrebna i u umetnosti, a ne samo u stvarnom životu i da ne znam šta ću sa svojim novim tekstom. U tom grmu ustvari leži zec.

Možda se ipak posvetim isključivo kuvanju. Napokon, i ljubav na usta ulazi.

Toliko o umiranju. 🙂