Hod po oštrici noža,

stopala stalno krvava,

moćni talas inspiracije,

vrtoglavi stroboskop uperen u nebo,

ili bušilica u srcu tame,

čežnja ogromna.

Vavilonska kula na koži,

u krvi, noktima, kosi, kostima.

Kloaka sveta, lepota moćna. Neporeciva.

Umetnost.

Poznajem reči kao korake.

Vavilonska kula od književnog

precizno šarlatanskog,

hirurškog, mesarskog, ratna ikonografija

u  vreme kada bih samo ljubav vodila.

Umetnost. Biblioteka.

Art of noise.

La Divine Comedie.

Strune, dimenzije, višeznačnost, pomeranja, metafore.

Hiperbola do bola.

Išao si gde si hteo.

Da nigde se ne pomeraš.

Tebi, što bez publike više ne možeš.

Kao da ona večnosti svedoči.

Sve je taština i muka duhu.

Mnoge reči su već zapisane.

A da poeziju pišem, više neću.

Jer, samo labudovi pevaju umirući,

a moj je svet stvoren među zvezdama.