Ovih dana se spremam da zagrizem jedan za mene potpuno nepoznat zalogaj kada je o pisanju reč, pa to podrazumeva i neko duže boravljenje na internetu, jer su informacije o tehničkom delu toga posla isključivo na mreži. Tako gubivši dosta vremena u virtuelnom, a pošto mi je potrebna prilična koncentracija da ukapiram kako stvari funkcionišu (IQ 137, što mislim da ne označava i emotivnu inteligenciju, da budem precizna) osetila sam potrebu koju nisam već duže, a to je da odgledam i neki art film. Već neko vreme gledam samo sci fi blokbastere i dokumentarce u bioskopu, a na kompu komedije, jer… Ovo leto mi je bilo strašno, videla sam neke ljude iz mog vrlo bliskog okruženja u punom svetlu, mada bi i tama za njih bila blaga reč. Retko kad već godinama gledam ljudima u oči, onda ih vidim cele, a ovog leta sam eto, bila skoro prinuđena da ih gledam, širom. Neću da dramim, bilo je i lepih susreta i dogadjaja, ali su mi neke stvari skoro pomutile razum i strašno me potresle. Videla sam miševe tamo gde sam trebala da vidim ljude i par zaista moralnih nakarada, iako nit sam moralista, nit čistunac. No…Neću više o tome, ni na mreži ni u realnom. Valjda me je danas prilično hladan, već septembarski Dunav u kome sam plivala skoro do mraka, kad se već izmaglica dizala sa njega, jureći poslednje zrake sunca, otreznio.

Odgledala sam jedan odličan film, u kome se porodična drama odvija sporo i vrlo precizno, i setila se da je za mene promena sveta moguća dok pišem. Nadam se da tako mogu da utičem i na druge da svet bude bolje i lepše mesto. Jer u suštini, samo nam je lepota potrebna, a ja, ja tako volim da se smejem.