Jadikovka ( o seksu cela jedna rečenica, da ne odustanete posle prve )

Dok sam strašno plakala, oplakivala pokojnog muža, što je zaista bilo duže od decenije, oko mene se okupila u stvarnom životu, sila nekog sveta, da me savetuje, šta da radim,  kako da se utešim i slično. Obrisala sam suze, ustala i pokušavam da krenem dalje. Onda shvatim…da sam okružena gomilom licemera koji su  se natovili mojom  tugom.  I da sam jezivo usamljena. Moji klinci bolje znaju kakav sam ja čovek-žena od mojih „prijatelja“ koje sam stekla od kad živim u Zemunu, a to nije od juče. Moji drugari, sa kojima se znam duže i koji su na žalost ne u ovom gradu, znaju to takodje. Koliko sam radoznala, vesela, puna energije i tek ponekad, kada me jako povrede, zlurada.  Živim u takvoj mreži laži i djubreta da sam jedva živa. Doživela sam takve baljezgarije…Uzged, seks do koga mi je jako stalo (a u tom grmu leži zec), nikad nisam shvatala preterano ozbiljno. Sve je to tako jednostavno.

Opservacija

Kada je o obrazovanju reč, primećujem kako je naše potpuno zastarelo. To je sve bilo dobro pre 30 do 40 godina, no današnja deca žele u učenju da koristite moderna sredstva, sa što više multimedijalnih sadržaja. Žele gledati videa, žele slušati audio, snimiti sami nešto. Više ih zanima takvo učenje nego onako klasično, koje je mene zadovoljavalo pre 30 godina. I zato moraš da budeš dobro informisan profesor. Pre neko veče sam bila na jednom sastanku na nivou više beogradskih škola i bila sam zaprepašćena nespremnošću mojih kolega da se uhvate u koštac sa novim vremenom u kome živimo… Prava metoda učenja je za mene svakako individualna, a uloga profesora kao voditelja kroz šumu informacija je potpuno fantastična.

Osnaživanje

Meni je rad velika uteha i radost, životna potreba prosto, i svakako ću nastaviti da pišem, (fantastika nas je održala, njoj hvala) čim sredim utiske sa ovog velikog pisanija koje sam obavila. Poslednji put sam tako bila  koncentrisana kada sam radila magistarski rad. Ipak sa ovoliko iskustva, tačno znam kad nešto pije vodu i kad je to to. A ovo je to. Poezija definitivno nije moj žanr. Ovo jeste. Kada bi upalilo, bilo bi odlično i juhuuuuhu. Ono što je izvrsno, je činjenica da sam  stekla jedno sasvim novo spisateljsko umeće, i naučila da koristim jedan izvanredan program   Srećna sam, jer umem da sledim svoje snove i kada se osećam jako loše, a sve  traje predugo, da bi se zanemarilo. Za čitanje, čeka me za moju dušu, Čaj od šljiva Lazara Džamića i Skitarina promocija   dve nove knjige, u četvrtak, na koju ste svi pozvani. Za pisanje… Velika zemlja. Ko zna kakva su se čuda nakupila tamo, od kad nisam bila. Idem da umutim nesicu. Tursku kafu ne pijem odavno. Dobro jutro.