Jadikovka ( o seksu cela jedna rečenica, da ne odustanete posle prve )
Dok sam strašno plakala, oplakivala pokojnog muža, što je zaista bilo duže od decenije, oko mene se okupila u stvarnom životu, sila nekog sveta, da me savetuje, šta da radim, kako da se utešim i slično. Obrisala sam suze, ustala i pokušavam da krenem dalje. Onda shvatim…da sam okružena gomilom licemera koji su se natovili mojom tugom. I da sam jezivo usamljena. Moji klinci bolje znaju kakav sam ja čovek-žena od mojih „prijatelja“ koje sam stekla od kad živim u Zemunu, a to nije od juče. Moji drugari, sa kojima se znam duže i koji su na žalost ne u ovom gradu, znaju to takodje. Koliko sam radoznala, vesela, puna energije i tek ponekad, kada me jako povrede, zlurada. Živim u takvoj mreži laži i djubreta da sam jedva živa. Doživela sam takve baljezgarije…Uzged, seks do koga mi je jako stalo (a u tom grmu leži zec), nikad nisam shvatala preterano ozbiljno. Sve je to tako jednostavno.
Opservacija
Kada je o obrazovanju reč, primećujem kako je naše potpuno zastarelo. To je sve bilo dobro pre 30 do 40 godina, no današnja deca žele u učenju da koristite moderna sredstva, sa što više multimedijalnih sadržaja. Žele gledati videa, žele slušati audio, snimiti sami nešto. Više ih zanima takvo učenje nego onako klasično, koje je mene zadovoljavalo pre 30 godina. I zato moraš da budeš dobro informisan profesor. Pre neko veče sam bila na jednom sastanku na nivou više beogradskih škola i bila sam zaprepašćena nespremnošću mojih kolega da se uhvate u koštac sa novim vremenom u kome živimo… Prava metoda učenja je za mene svakako individualna, a uloga profesora kao voditelja kroz šumu informacija je potpuno fantastična.
Osnaživanje
Meni je rad velika uteha i radost, životna potreba prosto, i svakako ću nastaviti da pišem, (fantastika nas je održala, njoj hvala) čim sredim utiske sa ovog velikog pisanija koje sam obavila. Poslednji put sam tako bila koncentrisana kada sam radila magistarski rad. Ipak sa ovoliko iskustva, tačno znam kad nešto pije vodu i kad je to to. A ovo je to. Poezija definitivno nije moj žanr. Ovo jeste. Kada bi upalilo, bilo bi odlično i juhuuuuhu. Ono što je izvrsno, je činjenica da sam stekla jedno sasvim novo spisateljsko umeće, i naučila da koristim jedan izvanredan program Srećna sam, jer umem da sledim svoje snove i kada se osećam jako loše, a sve traje predugo, da bi se zanemarilo. Za čitanje, čeka me za moju dušu, Čaj od šljiva Lazara Džamića i Skitarina promocija dve nove knjige, u četvrtak, na koju ste svi pozvani. Za pisanje… Velika zemlja. Ko zna kakva su se čuda nakupila tamo, od kad nisam bila. Idem da umutim nesicu. Tursku kafu ne pijem odavno. Dobro jutro.
12 новембра, 2016 at 10:54 AM
Što se tiče prvog dela, ljudi su skloni da gledaju u tuđe dvorište, svoje ne vide ali znaju šta u tom drugom treba uraditi…
U drugom delu, nemam neko izdvojeno mišljenje, sem onoga u kojem sam ja odrastao i učio, ali tada nije bilo savremene tehnike kao danas. Ne znam, nisam u tom fazonu škole pa ne znam šta bi današnja mladež htela, jer nismo živeli u istim vremenima. Da sam i Ja rođen posle 1990 te kao Oni, moguće da bi i meni bilo teško to klasično učenje…
Što se tiče trećeg dela, čovek kad pronađe sebe i shvati šta je ono najbolje što zna da radi i šta mu leži, onda su mu i srce i duša ispunjeni. Vi ste to uvideli i sada su vam sva vrata sveta otvorena.
I još dve napomene, u poslednje vreme, čim počnem da čitam knjigu i posle nekih 10-20 strana, počinje da me hvata san i ne mogu čitati, to mi se ranije nije događalo i jako me brine, ajde ako novine kad se čitaju, pa se uspavaš, ali kod knjige to mi se nije dešavalo do unazad par meseci.
Kafu nije loše popiti ujutru ali tu običnu crnu bez šećera, tursku, bar u mom slučaju je delotvorno, nakon toga mogu i te na mućenje, ali prva jutarnja mora biti crna obična bez šećera… 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
12 новембра, 2016 at 11:18 AM
ziv bio Slobo :*) Hvala na iscrpnom kom.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
12 новембра, 2016 at 11:38 AM
„bila sam zaprepašćena nespremnošću mojih kolega da se uhvate u koštac sa novim vremenom u kome živimo“
JEDAN od činilaca na štetu školstva!
Učiteljica moje unuke nema mobilni telefon. Kada su se roditelji ponudili da joj ga kupe i plaćaju pretplatu – da bi mogli da je kontaktiraju u slučaju potrebe – ona je odbila jer „to njoj ne treba“.
Šta se onda od nje može očekivati?
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 12:15 PM
da.da. o tome pricam. izmedju ostalog. hvala na delikatnosti 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
12 новембра, 2016 at 12:05 PM
Koristim ovaj mali raspust da pripremim koješta za svoje učenike. Potpisujem sve što si u vezi sa prosvetom, promenama, našem prilagođavanju… napisala. Oni su ti koji će menjati svet a promena počinje baš u tim godinama. Ako ih mi zauzdamo – ode sve u propast.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 12:21 PM
bila sam zgromljena. jbt a ja se prijavila za predavaca na Novim tehnologijama u obrazovanju. kaze jedna. osnovacemo grupu na fejsu za kontakt sa djacima. ali ja nemam fejs pa neko treba da bude administrator! samo da znas Meri…Beogradjani su ti velike seljacine. Mi u Vojvodini smo drugo. Pusta Turska
Свиђа ми сеСвиђа ми се
12 новембра, 2016 at 12:55 PM
Znam. Ja sam sad na ovoj obuci o standardima. Žurimo da nam ne lupaju packe jer nismo odradili ništa u obrazovanju. No, ovo mi nije prva obuka ovog tipa – i svaki put su tu divne ideje, divni primeri iz prakse, mi se kao škola ubijemo da uradimo nešto, da pravimo dobre primere – a onda ti dođe neko u nazdor i kaže -a gde vam je papirna verzija? Kad pitamo kako upisati u dnevnik čas koji nije klasično osmišljen – svi ovi što drže obuke te naveliko podržavaju, ali kad treba da se konkretizuju stvari – onda se svi povlače. Svi bi promene, ali ne može promena tako što ne podržavaš ljude, što na važnim mestima sede i dalje, draga moja, takvi kao ta što ne koristi ništa, a htela bi svašta…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 1:31 PM
nekako nema vaznih mesta u obrazovanju….neki se trude,a mnogi ne.evo i ja sad stojim u ogromnom redu u posti i placam racun,umesto da to uradim preko neta.ne pitaj zasto.pozz.draga. kreativan i lep vikend ti zelim
Свиђа ми сеСвиђа ми се
12 новембра, 2016 at 1:34 PM
Zec, grm…? Ozbiljno neozbljno.
Ostatak posta nije toliko ličan, ali ilustruje da si nekako potrefila pravi način da usmeriš svoju energiju i ne sumnjam – svoju kreativnost.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 3:40 PM
ozbiljno. hvala Vlado, poentirao si
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 9:52 PM
Dobro jutro, ono jutrošnje, i ono sutrašnje (zadocnelice i prethodnice, tako tepam mojim pesmama) 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
12 новембра, 2016 at 11:29 PM
Предајем програме који се баве 3D моделирањем. Јао мени када не бих био у току. Још када бих се држао уџбеника штампаног 2002… 🙂
Што се усамљености тиче… Зар ти се не чини да смо окружени са никад више “пријатеља“, а никад мање пријатеља…? Мада, остаје велико питање и колико смо ми сами “пријатељи“, а колико пријатељи…
Све(т) се врти као рингишпил, брзо и претерано шарено… Тешко је ухватити детаље…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 11:16 AM
ех, када бисмо могли да од људи, секса и науке ништа не очекујемо , ех а оно што неочекивано добијемо било би више него довољно да будемо срећни. понекад ми се учини да је погрешна перцепција наш највећи проблем. а понекад само кажем себи „еј ај не лупај мгарче“
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 3:49 PM
nek mene kr2by Z., hbo samo primeti…ihaj haj. eto i pravilne percepcije. (ostalonećudakomentarišem) 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 4:47 PM
Обрни, окрени, све се сведе на рад…као извор задовољства, као, ипак нека врста сигурне куће, уточишта…Што се тиче „јадиковке“, то је у сваком појединачном случају и увек исто…шта жив човек може да истрпи, то је невероватно…Што се тиче „опсервације“, мислим да је у свим професијама иста ситуација, иста као оно што си описала…а можда и гора од тога…А мени је најинтересантније кад „окружење“ види да се трудиш, па те онако, по нашки изетикетирају…прогласе лудим на крају. Тај степен отпора променама, то се мора научити кући, то нема везе са генетиком, еволуцијом и сл. Мислим да је и то, некако, индиректно, ствар личног васпитања. Кад на то тако гледам, не секирам се ако ме прогласе лудим 🙂
поз
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 5:01 PM
imam i ja dušu. jebote. crkoh
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 новембра, 2016 at 5:07 PM
Знам. Мислим да знам. Одмори. Ево, ја кад цркнем узмем ово https://writer.bighugelabs.com/
🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 5:11 PM
e super. nemam reči. jel samo i piše?
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 новембра, 2016 at 5:18 PM
🙂 Скоро…само почнеш…кад још чујеш звук…иде само од себе 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
15 новембра, 2016 at 11:28 PM
nasla sam alisu,kad sam usla,iz prve.divno je
Свиђа ми сеСвиђа ми се
15 новембра, 2016 at 11:49 PM
Slušam, skoro neke devojčice(neka niža srednja škola): a seks? Svaka devojka može da ima seksa koliko hoće… 😀
A što se školstva tiče, ovde je potreban kompletan reset, ne samo u toj oblasti, nego na nivou države…
I ja stalno pričam da bi klinci više zavoleli školu kad bi radili na tabletima od početka, u stanju su brže da kucaju nego da pišu… 😀 A čitam ovih dana, Finska ukida nastavne predmete, već više njih objedinjuje u jedan…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 новембра, 2016 at 12:18 AM
ovde ne smem ništa da kažem
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person