Dok je bila mlađa jela je svašta. Pošto je živela na rubu šume, lovila je manje glodare i zečeve, a povremeno je jela i voće i povrće. Jela je čak i  kišne gliste kojih ima u svim životnim sredinama. Kako je u blizini bila i periferija jednog grada, dešavalo se čak da se hranila i kućnim ljubimcima. Kante za đubre su uvek stradale prve, što je posebno nerviralo ondašnje meštane.

Često su pokušavali da je uhvate.

Pošto je bila umiljata i druželjubiva, nekoliko puta se sprijateljila i sa nekim psima sa kojima se igrala do iznemoglosti, jureći kroz sasušeno šuškavo lišće, blatišta, snegove, raskošno proletnje i letnje cveće.  Ljudi su je lovili, postavljali joj veoma dobre i efikasne zamke, ali uprkos tome ona je i dalje bila jaka. Tajna njenog preživljavanja je bila to što se veoma lako prilagođavala svakoj sredini. Najpoznatiji prizor kada se spomene lov na nju, jeste lovac na konju u crvenom fraku koga okružuje veliki broj pasa.

Jedne godine je pojela nekoliko fazana i jarebica lovcima koji su sasvim poludeli i rešili da je unište. Toliko su je progonili da su je proterali na sasvim drugi kraj šume, gde je ona našla svoju sreću, donevši na svet mlade. To je bila divna godina!

U čestaru je nalazila sa mladuncima mirno mesto,  gde  bi prespavala ceo dan.  Rado se sunčala sklupčana, na panju ili na steni. Napolju je spavala veoma čvrsto i često, kada bi se sa svojim partnerom, zadržala u lovu da bi ishranila mlade.

U lov je izlazila u sumrak, a u praskozorje se vraćala u brlog. Samo ako zimi u noćnom traženju ništa ne bi ulovila ili ako bi dan-dva gladovala, ostala bi u lovu do podneva. Ipak, te zime glad ju je isterivala iz brloga često već popodne. U takvim uslovima je nije plašilo ni loše vreme. U doba gajenja mladih, par je bio aktivan ne samo noću, već i danju. Na otvorenim terenu se kretala pored međa , uz duboke brazde, uz jarak i potok, uz drvored kao senka.

Jedan dan joj se partner nije vratio. Čula je od ptica da su ga ljudi sačekali u zasedi.  Da se uteši, sa jazavcem je podelila brlog, čim su joj mladi poodrasli, ali svako je napravio zaseban ulaz i svoj ležaj. Iz brloga je vodilo više izlaza, skoro na sve strane. Pošto je već bila jako iskusna, pored stalnog brloga, gde je boravila dugo vremena, iskopala je i rezervni. Njeno prisutvo je jazavac utvrđivao po svežem iskopu, tragovima na glini i pesku kod ulaza, stopama u snegu, po vonju (naročito leti ), kao i po otpacima hrane ispred brloga. Inače je nije viđao, jer se tada već sasvim osamila. U brlogu se zadržavala kada je loše vreme, kiša, bura, mećava, pri opadanju lišća ali i u tihim zimskim danima. Ako su je progonili lovački psi i nije uspevala da im pobegne menjajući pravce po čestarima, pobegla bi u brlog. To je činila  i pri šumskim hajkama. Napuštala bi brlog obično pred veče. Nekoliko puta iz njega bi izvirila, polako bi se izvukla i često dugo sedela pred brlogom ili iznad njega. I po nevremenu bi sve češće ostajala ceo dan napolju.

Tada je postala izbirljiva. Šunjala bi se oko naselja i jela isključivo prvoklasnu živinu, što ugojeniju. Samo najbolje koke nosilje, najlepše patke i guske. Najbogatijem meštanu koji je imao na ivici šume i raskošan vinograd i veliki voćnjak je sasvim pridavila i najlepšeg pauna, iza koga je ostalo samo par raskošnih pera: jedno plavo, jedno bronzano i jedno zeleno.

Tada je počela i da čita. Čitala je u tragovima voda, bilja, drveta. U oblacima na nebu. U svakom trenutku prirode. U kapljici rose i listu palom sa drveta.

Tako začitanu, jedan dan su je ulovili lovci i ubili je sa velikim zadovoljstvom.

Priča se da se u kraju pojavilogo_2016838_webo čopor vukova.