Lingvistu Vlada Đukanovića sam prvi put slušala pre dosta godina na nekom seminaru o jeziku i našim užbenicima za srpski jezik u Petnici. Bila sam očarana, jer sam prvi put čula da neko, a ne samo ja, koja sam bila novosadski student i postdiplomac, smatra da je gramatika koju moramo da koristimo u srednjim školama nešto što je previše za iste, te da je taj ogroman udžbenik pre svega namenjen studentima, a ne srednjoškolcima. Bila sam očarana njegovim inovativnim odnosom prema udžbenicima, posebno kada sam videla slovenačke, na istom seminaru, koji akcenat u osnovnoj školi stavljaju na književnost, a u srednjoj na gramatiku. Svima, pa i široj javnosti, poznato je, da je u našem obrazovnom procesu obrnuto. Uvek sam smatrala da učenici prvo treba da zavole književnost i čitanje kao fantastičan proces analize, sinteze, asocijacija, mišljenja i povezivanja, pa da se onda bave jezičkim pravilima i izuzecima kojih je u našem jeziku, laički rečeno, više nego pravila. Bila sam očarana, jer je čovek imenovao stvari, vrlo precizno. U našem obrazovanju, to je retka osobina, dragocena.

Cela ova ujdurma oko Cecinih stihova u radnoj svesci za peti osnovne, a koji će po svemu sudeći biti izbačeni iz iste, navela me je na ovaj komentar. Đukanović govori o popularnoj kulturi, neophodnoj da se nađe kao primer u udžbeniku, kao vežba jezika koji se svakodnevno menja, jutros na Jutarnjoj Prve televizije  vrlo jasno imenujući bekgraund popularne pevačke zvezde Cece, tačnije Arkana, njenog muža, kao odličan primer koji deca poznaju i lako će ga zapamtiti.

Pedagogija koju ja poznajem iz skoro dvadesetogodišnjeg rada sa decom i desetogodišnjeg rada u medijima, mi kaže da ne postoji dobar primer, ako je nosilac tog primera neko ko manifestuje cele devedesete. Kod mene na časovima se priča o popularnoj kulturi, ali nikad onoj koja dolazi sa ružičaste. Valjda smo tu, da deci pokažemo i neku drugačiju bolju i svetliju kulturnu matricu, pa bila ona i u sferi popularne kulture.

Današnja rasprava oko toga šta treba da bude primer za vežbu maternjeg jezika klincima (smatram da se ne može olako davati primer iz popularne kulture ovog tipa ni slučajno i da je reč o skandaloznom i nepromišljenom potezu esktravagance) me je podsetila da je moj omiljeni digitalni strateg Lazar Džamić postao deo tima Saveta za kreativne industrije države. Pre neki dan podneo je svoje predloge istom. I koliko svim srcem stojim uz njegove prve dve tačke predloga, posebno kao neko ko je prošle godine bio predavač na Novim tehnologijama u obrazovanju, toliko me je našla zapitanu, tačka broj četiri:  Ukrašavanje srpskih ambasada i kulturnih centara u svetu slikama naših poznatih imena iz kreativnih industrija: muzičara, dizajnera, pisaca, stručnjaka za robotiku i slično… meka moć na delu. Marina Abramović, Dejan Sudjić, Nemanja Radulović, Vasil Hadžimanov, Bjela iz Senki na Balkanom, karakter iz Nordeusove igre itd… Ne samo manastiri i šljive.

Moja zapitanost raste i prelazi u veliku dilemu – ko su ljudi koji u vremenu mrvljenja i kraja istorije, u vremenu razuđene realiti kulture a boga mi i umetnosti, efemerno mogu da zamene večnim i nađu se, uz manastire i šljive?

Ej, Srbijo.

A onda mi padne na pamet nasilje nad ženama i kako ni jedna od nas nije pošteđena. Pa bila to i prekrasna Nataša Bekvalac, koja srećom, ima oca i novac da se pobrine da nasilnik bude kažnjen. I pored svih prostačkih komentara na njen račun.

Nema žene koja to zaslužuje.

Dvadeset prvi vek.

Ovo je ovde Balkan, da ostanem na popularnom.