Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Amerika

Ne znam ti ja ništa

Beograd, okupan suncem, imao je dimenziju zaboravljene lepote. Čak ni oronule fasade na perspektivi grada nisu bile toliko poražavajuće. Uobičajila sam da hodam pored reke. Posle svega onoga, trebao mi je svež vazduh, koga je ovde bilo na pretek. Posebno sam volela tu razliku koju su nudili Zemun, Novi Beograd i savski potez pored Sajma. Zemun sa razlivenom rekom i šmekom austrougarske palanke, a boga mi i bastiona protiv varvara u prošlosti, Novi Beograd kao mastodont komunističke arhitekture, pored reke sa ogromnim zelenim potezom i konačno, beogradska strana, puna krša, metalnih olupina, polusrušenih zgrada, željezničkih pragova. Beograd na vodi. Moj k…, mislila bih dok bi raspoložena hodala pored olupina, jer bi mi se uvek, otprilike na istom mestu u šetnji,  osmeh vrećao na lice i u sebi bi počinjala da pevam. Život je neosporno bio lep i jako sam ga volela. Bez daljnjeg. Posebno sam volela susret sa suncem koje bi, pošto bih šetala posle podne, nasedalo na onih nekoliko mostova u mojoj perspektivi ka Adi Ciganliji. Krupno, zimsko, skoro neverovatno. Blještalo je po vodi, crveno, nagoveštavajući vetrove, bledo, nagoveštavajući mir. Jedan dan je bio fantastičan. Jako topao, toliko, da su mnogi u sred januara trčali u majicama kratkih rukava. Odjednom se, baš na istom mestu, negde u blizini Novog na Adi, dan pretvorio u olujni. Mračan i zastrašujuć. Počeo je da duva ledeni vetar, a sunce je nestalo iza tako debelog oblaka da je u po dana pala tama. Zahladnelo je neverovatno, a sledeće jutro je grad bio okovan ledom.

Ali, to je prolazno. Sunce je brzo otopilo skoro sve.

Ima Seoba, ali smrti nema…

Moja novonastala pozicija u Ministarstvu, ma koliko se trudila da budem nevidljiva, nije bila zahvalna. Iza mene je bila senka moćne Amerike, koja je virila kao postava na kaputu loše iskrojenom. Uprava nije znala kako da s ophodi prema meni. Zvali su me čak sa sobom i u Beč na ono preuzimanje. Odbila sam. Šta je tamo imala da radi mala službenica Ministarstva kulture i onako?

A onda je jednog dana zazvonio telefon, nekako, značajno.

Ne znam ti ja ništa

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.

To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.

Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.

Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.

Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.

Bilo je vreme povratka na Balkan.


Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.

I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.

Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.

Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.

Tako je bilo i sa cipelama.

Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

Ne znam ti ja ništa

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju….Ili, bar, ponekad.

U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata…Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila…. Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.

Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.

Ej Srbijo među trulim šljivama.

Opet mi se povraćalo.

Ne znam ti ja ništa

Dve neverovatne super sile nad Srbijom, Kina i Rusija, a bez Amerike, bile su moja izlaznica iz USA, bez velike pompe. Tu noć kada su me konacno pronasli, pa potom i sa prilicnom bukom oslobodili, bilo je jebitacno ubitacno.

Taman, taman sam zaspala, potpuno izmoždena svim sranjima kojima sam bila izvrgnuta, nekim tupim snom bez snova, kada se cula lomljava, povici i hitci. Bila je bacena i neka dimna bomba, a u moju ćeliju je uleteo onaj isti kreten sto je dobio što je dobio preko zuba onomad, ili sinoć, nisam bila sigurna, pobrkala sam vreme kao i sve koordinate koje su me držale u civilizovanom stanju. Otkljucao je lisicu kojom sam labavo bila vezana za neku cevku koja je virila tik iznad kreveta, dobro zabetonirana. Mislim da je njena uloga i bila namenjena nečemu isključivo takvom, a to je lagodno okivanje i čuvanje otetih. Nije to bila nikakva vodovodna cev. Jedan dan, ili neki sat, kada je bilo prilično toplo, otrlo se nešto rđe sa cevke po mom članku. Jednog trenutka sam isti, pokušavajući da ga malo utrnutog razmrdam, liznula. Rđa je bila ukusa krvi, sasvim jasno, tuđe. Kao što sam vam već rekla, meni ni dlaka sa glave nije falila…

Kad je kretenčina krenula ka meni, smračilo mi se pred očima. Bila sam savršeno mirna, kao i uvek kada sam bila uplašena. Savršeno mirna i rešena da se bez borbe ne predam. Čak sam se i slabačno nasmešila, računajući da kad nagrne na mene, ljubazno pokušam nogama da mu slomim vrat ili ga ugrizem i otkinem mu uvo… Tako nekako, mislila sam bunovno.

On me je umesto nasrtaja, otključao i prikačio lisicu za svoju ruku. Odjednom sam shvatila da se ta buka spolja dobrano tiče mene i da moram sarađivati, ako želim da preživim. I to vrlo predusetljivo i precizno. Nisam želela da budem kolateralna šteta pri povlačenju.

Silno sam želea da živim, ne da mrem.

Ne nikako.

Izleteli smo u hodnik. Ja sam sa kreveta skočila kao da sam trenirala parternu gimnastiku, a ne da sam ležala kao mečka satima, danima, nedeljama, vekovima.

Vekovima.

Bilo je tu i policije i specijalaca i vrlo brzo novinara. Spasili su me moji domaćini, koji su, svega sat vremena posle moje otmice, alarmirali policiju. Čak je i Džimi pomogao, nije se u novom životu konfrontirao sa vlastima. Dakle, spasao me je pas rata i moj divni domaćin, lucidan i inteligentan, koji je kao prava novinarčina u mom slučaju napokon namirisao sjajnu priču, kakva i jesam bila.

Već sam vam rekla da je grupa bila američka i da je htela taj mali zalogaj balkanskog kolača, koji jo očito bio sve zanimljiviji. Mislim, ne možeš biti kurva na tuđem ćošku. A Čikago je bez obzira na sve neverovatne promene, bio i dalje grad sa sjajnom tradicijom u sferi kriminala.

Bilo je tu i vlažnog pločnika i praznih čaura od metka i helikoptera sa lokalnih vesti…

Jedini koji je dobio ozbiljnije povrede je bio kreten. Na momenat mi ga je bilo čak i žao. Trzao se na bolničkim nosilima u hropcu, dok mu je krvava penica curila sa kraja usta. Gledao me je skoro ugašenim očima izgubljenog psa lutalice koga je udario baš, baš veliki automobil. Jebi ga…

Plakala sam od straha, od tuge, od radosti.

Bila sam živa, a Ameri će me uskoro poslati nazad u srpsku arenu, kao na Bliski istok nekada.

Rat je tek počinjao, a sa njim i stara bitka.

Živela geopolitika, kako bi to možda rekao Slavoj Žižek, ako ste čuli za njega.

Ne znam ti ja nista

Bila sam sama kao pas. Bila sam bez ljubavi, a boga mi i bez pravih prijatelja, ali sam se dobro osecala u svojoj kozi. Nekad odjednom shvatis sta su pririteti, kada pogledas smrti u oci,. Ili bar smanjis ocekivanja. Zivot je tako dragocen i tako kratak. Kada bih dotakla moje sinove, disala sam punim plucima. Bila je tu i reka, sunce, zivot koji pulsira i preliva se u najlepsim bojama…
Bila sam ponovo u Beogradu i bila sam zahvalna bogu u koga ne verujem za to. Samo jos jedan dan u Americi bi me sigurno ubio. Bez obzira na sve, Srbija je bila moja matica, inspiracija, kolevka.
U Ministarstvu je bilo uzasno. Za vreme mog odsustva, iz firme su odleteli mnogi stari kadrovi. Jedva sam se snalazila sa nepoznatima. Bila ih je puna kuca. Aparatcika. Mislim da je takvo stanje bilo nesto posle Drugog svetskog rata, kada su pravi partizanski heroji zglaznuli u svojoj odlucnosti, a sitgao basibozluk. Sluzbenicici i kursadzije. Seljana neopevana. Ali su svi bili dobro obuceni i namirisani. Spolja, bar.
Ministar me nije ni pogledao.
Valjda ga bilo sramota. Nisam ja bila bas kuce od juce, da ne vidim kakve kompromise pravi. A o tome kako sam vracena iz Amerike…Nije bilo ni reci.
Oklevam da Vam pisem o tome jer bih najradje zaboravila tu skandaloznu i sramnu epizodu iz zivota. To je prvo. Drugo je cinjenica da nekako osecam da ulazim u klise. Trece, da ispadam iz zanra, a to nikako ne volim. Volim doslednost. Ako sam fantastika, onda sam neverovatna i neocekivana.Tako oklevam…
https://aleksandranm.wordpress.com/2013/02/01/kisa-i-moje-nove-cipele-15/
Helsinski, stokholmski sindrom!?
Mislim, sta je to!?
Da se razumemo, mnogo je gori onaj Londonski sindrom. Da mi se on desio, sad ne bi bila ziva. Bila bih mrtva, mrtvosana, zauvek. Da nisam tokom ovih godina naucila da savladjujem moju silovitu prirodu,najebala bih, bas jako.
Dakle…
Probudila sam se potpuno prikovana za neku uzanu i tvrdu postelju. Usta su mi bila potpuno suva. Jedva sam disala. Bilo je vruce i prasnjavo. U vazduhu se culo brujanje klima uredjaja neke velike zgrade. Krevet je ispod mene tonuo, a ja sam bila polu svesna i jako uplasena. Pokusala sam da se pomerim, ali nisam uspevala. Jedva sam malo pomerila glavu, da bi utvrdila da sam prilicno cvrsto vezana za postelju. To me je utesilo. Mrdnula sam ruke. Mrdnula sam stopala. Nisam bila oduzeta. I to je bilo utesno. Pokusala sam da vicem. Nisam uspevala. U grlu sam imala hrapavu hartiju. Pretpostavljala sam da sam bila omamljena nekim jakim uspavljujucim sredstvom, nekim gasom, jer mi je u nosu bilo nepodnosljivo a u glavi mi bucalo kao u elektrani.
Ili je to bila klima!?
Nisam bila sigurna.
Nisam znala ni koliko dugo lezim tu. Ni zasto sam tu. Ni ko me je …Oteo?
Kidnapovana. Zasto?
Sta sam ja pa znala? Prelistavala sam svoje neprijatelje…
Par zlobnih zena na poslu, koje su me predugo znale da bi me bas zapravo mrzele…
Onda mi pala na pamet ona kucka u Parizu, koja je bila moj prirodni neprijatelj broj jedan.
Pa muslimani iz Novog Pazara, koji mi jos nisu oprostili Torinski
https://aleksandranm.wordpress.com/2013/03/01/kisa-i-moje-nove-cipele-22/
i konacno, moj domacin u restoranu koji me je upravo ispratio u taksi…
Pa Todorov.
Americke obavestajne sluzbe.
Moguci konkurenti u poslu na trzistu sverca umetnickim predmetima.
Spisak je rastao a sa njim i uzas u meni.
Postajala sam zedna.
Zelela sam da vristim.
A nista nisam mogla. Cak ni da placem.
Svega je bilo previse.

O Vučiću, Putinu i nisam Marina, ali mogu da pokušam

Već duže vremena nemam reči o stvarnosti u kojoj živimo. Prilično mi je nepodnošljiva. Sve je počelo jedne lepe septembarske večeri kada sam pošla da pronađem novu zgradu Muzeja grada Beograda u koju je ove godine bio smešten moj omiljeni likovni događaj…55. Oktobarski likovni salon. Zgradu sam jedva pronašla. Setila sam se jedne priče sjajnog Mome Kapora o provincijalcima koji kada dođu u Beograd, stalno gube ulice i ne snalaze se….Zgrada me je oborila sa nogu. Posebno njeni svodovi. Potpuna i totalna nemaština, pustoš i memla. Jedna ultra moderna izložba, baš po mom ukusu ispod plafona koji se obrušavaju, baš kao i cela zgrada, uostalom….Srbija

https://www.facebook.com/vladimir.vuckovic.3150/media_set?set=a.1561463050743531.1073741851.100006395523315&type=3

http://www.mgb.org.rs/sr/nova-zgrada-muzeja

Danima sam čitala samo ružne vesti. Skupljala ih kao polomljeno staklo po kome bi se bosonoga valjala prošetati.

O Radošu Ljušiću i uništavanju knjiga u Glasniku.

http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/504522/Rados-Ljusic-opet-slagao

O paradama. O fudbalskim utakmicama.

O lošim platama…

O izmišljotinama kojima sam bila podvrgnuta u onom poslu u stvarnom životu u kome bih konačno mogla da zaradim lovu i to popriličnu. (a kad se probudim, noge u…)

Priča koja me je definitivno užasavala najviše (osim nekih skroz privatnih prim.aut.) je priča o dolasku Putina u Srbiju.

Kao neko ko uredno vozi bicikli ( sad kad napišem ovo, odoh, momentalno) danima sam se pre najezde Beograđana vozila između bornih vozila, tenkova, haubica, raketa, uživajući u činjenici da je čitav potez Novog Beograda zatvoren za saobraćaj. Tu i onako vozim stalno, kad je lepo vreme. Nisam manijak da vozim po kiši, naravno. Osećaj je bio jeziv i nisam ga imala od početka devedesetih. Osećaj beznađa i nemoći kakav sam imala poslednji put letovanja u najobožavanijem gradu na svetu, za mene, Dubrovniku. Bila sam mlada i imala sam cool ekipu sa kojom sam se ludo zabavljala (sećate li se ljudi, sećate li se) i plakala sam svaki dan na Lokrumu. I pitala se, šta mi je???

Zašto se tako bolno opraštam od grada moje mladosti kao da ga nikada više neću videti…U Dubrovniku nisam bila preko dvadeset godina, inače.

Dakle, na dan parade sam prenos gledala na TV u. Napominjem da sam beskrajno radoznala i da ceo život nos trpam i gde treba i gde ne treba.

Prvi put u životu sam nešto što mi je pod rukom umesto uživo, gledala na TV.

Želela sam da legnem ispod kreveta. I postanem buba. Tako sam se osećala.

Kada je Putin govorio, videla sam snežnog leoparda, ne čoveka.

http://zokstersomething.com/2014/10/25/putty/

I pitala se, koja će cena biti njegovog dolaska u Srbiju, ove godine, ovog meseca…Koja cena?

Pre neki dan stigao je odgovor (imajte na umu da sam ja žena iz obrazovanja, ne politički komentator) ili sam ga ja tako razumela. Posle skandaloznih vesti u Jutarnjem programu – da će nam plate biti smanjene i da mi to treba muški da izdržimo,ako smo patriote i Srbi, Vučić nam je objasnio kako on planira da Srbijom vlada ne pet nego bar petnaest godina…Posle toga je išla jedna mala vest koja me je dokusurila i odakle ceo ovaj tekst – da Srbija neće ući u EU sledećih pet godina, sigurno

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=10&dd=27&nav_category=1262&nav_id=916445

Onda sam pre neko veče bila u Kući legata na izložbi 50 umetnika…

http://www.kucalegata.org/aktivnosti/2014/50umetnika.html

Izlozba, kao i sam prostor su sjajni i podsetili su me na neka jugoslovenska srećna vremena.

Vrh su svakako bila tri video rada, poređana ovim redom:

Marina Abramović, Raša Todosijević, neka riba, nemam pojma koja.

Riba je u video radu lizala nekog do zla boga ružnog frajera koji joj je bio na nekom njenom ekranu. Mislim da mu je i pušila. (To se ne vidi)

Raša Todosijivić je maltretirao neku plavušu

a Marina se smeškala, poluzatvorenih očiju. Mislim, .ebe se njoj. Ona i onako živi u Americi.

Ne znam ti ja ništa

Ne znam da li ste nekad gledali zmiju u oči – znate, ako ste me čitali, da ja jesam. O, još kako. Ima taj providni kapak koji se pomera ne kao ljudski, nego sa leva na desno, tako da jedva primetite treptaj. Ili ga ne primetite uopšte. I mečite kao žaba koju guta sa zadnjice malecna belouška. Mogli bi da pobegnete, ali vas prokleta serpentina ne pušta, užasnute. Ili očarane, kako vam drago. Takav pokret je bio u oku moga domaćina kada sam prokomentarisala, više ne mogavši da ćutim, dok smo srkali poslednje zalogaje slasnog sosa od limuna sa jagnjeta, da je on prava Vukovar jedna priča, pokazujući njegovo staro zlato na dugmadi od košulje. Nasmešio se uglom usta, a čini mi se i da je nešto škljocnulo.

Bila sam preneražena. Bio je najstrašnija alfa koju sam videla u životu. Počela je i krv, sveža, da mi miriše pod nosom. Ličila je na moju, bila sam sigurna u to.

Posle svih svinjarija koje sam doživljavala poslednjih godina, gušenja, davljenja, gaženja, samo mi je falio predator lično.

I ovako moj život bez ljubavi, nije vredeo ništa. I ovako, moj život…Došlo mi da izvadim slike mojih sinova iz novčanika, koje i onako nisam nosila sa sobom.

Ništa nisam nosila sa sobom.

U suštini, ono što me je najviše zabrinulo, bila je činjenica da sam odjednom osetila da ovaj krasni primerak čudovišta koji je sedeo ispred mene nije bio glavni igrač, i da je iza njega stajao neko mnogo veći, opasniji i moćniji.

A ja nisam znala ko je to.

Pojma nisam imala.

Kada je progovorio, brišući svoje divne duge prste u najlepšu žutu salvetu koju sam videla u životu, stvari su ipak bile nešto jasnije. Nisam mogla da ga gledam u oči. Bila sam zgrožena,tom zmijurinom koja je virila iz njih.. Nisam mogla da ga gledam u ruke, misleći na lakoću kojom je delio šamare, tada u Vukovaru. Život i smrt, tada u Vukovaru. Gledala sam kroz prozor belog Terzo Piana u raskošni park obojen zlatnim bojama rane jeseni.

Život je bio tako blizu…

Tako blizu.

Govorio je o teritoriji koju neće deliti sa Todorovim, o tome da su i oni (ko su bili oni???) imali sva dokumenta koja je Vladimir prodao. Da je napad na nas tamo u zimskoj nedođiji bio greška. O tome da je moje prisustvo u Americi suvišno, i da su kao znak dobre volje u prilici da Srbiji ponude za otkup jedan deo otuđenog materijalnog dobra. Znak dobre volje je bila i ova rana večera i izložba. Valjda je bilo jasno da sve znaju o meni i šta volim, pokazao je rukom oko nas i u tanjir, jednim dokonim pokretom ruke naučene da deli milost i nemilost ( uglavnom ovo drugo). Da se on(i) neće služiti sredstvima kojima se služio Todorov, kao što su pretnje, i da mogu da komuniciram sa svojim Konzulatom u Čikagu, da bi što pre obavili razmenu. A da Todorova, čija delatnost im je poznata, ZABORAVIM.

Sedela sam sve ogorčenija i ogorčenija.

Šta sam ja?

Šahovska figura?

Nisam imala kome da se obratim.

Zbog skorog dolaska jedne velike delegacije naše države u NY, na Konzulat nisam mogla da računam. Svi, čak i u Čikagu, su bili mobilisani i na usluzi Predsedniku i njegovoj sviti.

Todorov me je držao u šaci. Brinula sam za bezbednost sinova svakako.

Amerikanci su mi ometali veze, bilo je jasno kao dan, toliko sam naučila ovih godina. U telefonu mi je škljocalo kao da sam na telegrafu.

Gorana nisam nalazila danima.

Jbt. Da se jadna…

Ustali smo iz restorana, zahvalila sam se na večeri i izložbi.

Dzoni me je ispratio i smestio u taksi koji je pozvao, komentarišući da ćemo sutra nastaviti razgovor, kada završim komunikaciju sa Konzulatom.

Bilo je divno rano miholjsko veče.

A onda sam sasvim neočekivano pala u jebenom američkom taksiju, u najdublji mrak u mom životu.

Fuck, fuck, fuck.

Da li je ovo bila smrt!?

A!?

Ne znam ti na ništa

Povratak u Ameriku je bio skandalozan. Sramni Vladimirov gest izdaje je pokrenuo lavinu očiju svih mogućih tajnih službi, tako da više nisam bila sigurna ko me sve prati. Uostalom, šta je srpska građanka imala da traži ponovo u Americi? I to preko Italije?  Jedno je bilo sigurno, kada i ako se cela ova prica završi, posetiću psihologa. Ili psihijatra, za moje istanjene jadne živce.

Na aerodromu Čikaga  su me  po prvi put u životu pretresli do gole kože. (I ispod, moram priznati)… Bila sam u istom košu sa švercerkama i svakakvim probisvetom. Setila sam se novog Besonovog filma Lusi…Bar nisam bila okovana, kao sirota Skarlet J.. Ali, zato nisam imala ni njenu pamet. Nisam imala ni diplomatski imunitet, da bi bila oslobođena poniženja. Nisam imala ni prijatelje u američkim tajnim službama. Nisam imala nikog i ništa. I tako sam se i osećala. I to je bila istina. Mogla bih na kraju priče nestati kao ona, Lusi. Mogla bih, baš.

Osećala sam se bedno, iznevereno i poniženo, sa strašnom glavoboljom koja nije prolazila danima. Posledica kise u Italiji.

Todorov je besneo kao furija. Ispostavilo se, da je kada je zbrisao, Vladimir ostavio za sobom nekoliko lažnih identiteta, jedan čak i ženski. Problem je bio što je taj ženski identitet bio bugarska veza sa amerima u celoj priči. Akcija je dakle bila osvetljena sa svih strana, a hiljaduooka hidra NSA,CIA i FBI je pažljivo osmatrala.

Jedino se Goran zabavljao, naučen na takve igre.

Kada sam ga preko Skypa pitala šta da radim, tako izložena, ogoljena i prokazana, rekao mi je da živim i da se spremam za susret na izložbi.

I da je sve to ljubav, tim rečima.

Jebo takvu ljubav.

Domaćini su opet bili beskrajno ljubazni.

Dan je bio divan i čim sam stigla u njihov divni dom, oboje su mi ponudili da odemo negde na jezero, kolima, na piće i u šetnju. Odbila sam ljubaznu ponudu.

Nije mi trebalo društvo, a ni auto. Otišla sam da vozim bicikli. Možda me prođe i nesnosna glavobolja.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li Vam je poznata cinjenica da je onaj Cvetan Todorov ( ne ovaj moj, zastrasujuci zli genije koji me je uvukao u pricu) autor jedne od najboljih studija iz teorije knjizevnosti koja se tice fantastike: Uvod u fantasticnu knjizevnost. Skoro je neverovatno koliko je ta knjiga u sustini, promenila moj odnos prema tekstu, skoro jednako koliko je moj Todorov, u meni, promenio odnos prema mom zivotu.

Bila sam jaka i bila sam potpuno sama. Verovatno je to i bio moj odnos prema snazi, koji bi se pretpostavljam, srusio kao kula od karata pri najmanjoj naznaci vetra. Ili ne bi. Nemam pojma.

Vladimira sam videla samo jos jednom, kada je velikom brzinom uleteo, nenajavljeno u nase konaciste, da pokupi sve ono sto je ostalo od njega. Bila sam sokirana: obrijan do glave, istetoviran do usiju, vise je licio na nekog skinsa, nego na na heroja mog zivota. Kada je odlazio, nije se ni oprostio sa mnom. Valjda je to tako trebalo.

Muza, bivseg muza, obecala sam, necu vise ni pominjati. Nema razloga.

Ni za sta vise nema razloga. Mene, u srcu, samo lepota moze da zadrzi.

Mladji sin je bio u takvom haosu, da sam cak dobila dozvolu od Todorova da na kratko napustim Ameriku. Trebala sam sa sinom da se nadjem za vikend u Italiji, kao nekom hodocascu na kome bi se pokrpili iskidani komadici nasih dusa.

U medjuvremenu, posecivala sam aukcije slika i bioskopske projekcije, sto mi je fantasticno omogucavao moj domacin sa svojim neverovatnim vezama.

Bar vise nisam isla u soping.

Takva realnost, a ni metafora, mi nije ni trebala.

Bila sam celovita. Bila sam rascepkana. Bila sam bas onakva kakva treba da budem.

Jedno vece me je domacin vodio i na pravu, planetarnu premijeru velikog holivudskog blokbastera, ciji junaci su se ironicno, bavili spasavanjem umetnickog blaga koje su nacisti za vreme drugog svetskog rata spasli, preciznije pokrali od cele Evrope. Film je bio pretenciozan, ali su u njemu glumili holivuski lavovi, svi prisutni na premijeri. Viorile su se americke zastave. Bili su spasioci sveta. Strah od varvara, sto bi rekao pravi Cvetan Todorov, u svojoj drugoj knjizi…

Bila sam prava provincijalka. Ceznjutivo sam razmisljala koliko je moja prica bolja od njihove i koliko u stvari, mali jezik, kakav je srpski, ogranicava.

Nikad nista od nas.

Na premijeri sam se od muke, napila kao dupe, cemu uopste nisam sklona. To je bar jasno, zar ne.

Crveni tepisi, blicevi, velike zvezde,,,

Bila sam u crvenom, ako to nesto znaci. Bila sam tepih prostrt ispred bioskopske dvorane.

Na aukcijama, inace, nije bilo ni traga od srpsko/rumunsko/hrvatskih veza.

Tek sam sad postala svesna koliko smo mali u ocima sveta i koliko je dragoceno, tako mali, da se sacuvamo. U jeziku, bar, u umetnosti, bar. Lepota moze spasiti svet, svakako. U to sam uverena. Krvlju potpisujem. I menstrualnom i arterijskom i venskom.

Jedno posle podne, dok sam dokona gledala katalog aukcije koja je bila u toku, pored mene je seo izuzetno zgodan muskarac. Nisam ga ni videla, vise osetila, zenski, intuitivno. Mislim, to, da je zgodan. Pogledala sam ga krajickom oka. Prosed, izuzetno visok, ekstravagantan. Dugu, divnu saku je nemarno polozio na naslonjacu moje fotelje . Odjednom sam osetila da mi zvone svi alarmi…

On, taj zgodni muskarac je bio trag koji sam cekala.

Nisam bila luda, definitivno. Vukovar je konacno stigao u Ameriku.

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑