Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Balkan

Mučnina

Ako izuzmemo sve moralne aspekte ove monstruozne pojave, ljudožderstvo je opasno zbog mogućih bolesti koje se takvim putem mogu preneti. Ranije se verovalo da kanibalizam vodi ludilu zbog navodnih hemikalija koje se nalaze u ljudskom mesu. Međutim, dokazano je suprotno. Pored standardnih virusa i bakterijskih infekcija, čovek koji konzumira meso drugih ljudi može se zaraziti i bolešću poznatom kao „kuru“. Reč je o degenerativnom neurološkom poremećaju, koji se manifestuje bolovima u zglobovima, snažnim glavoboljama, dezorijentisanošću i na posletku smrću. Vrlo neobičan simptom su napadi smeha, zbog kojih se kuru zove još i „bolest smeha“.

Izgleda da su na dalekom Istoku pojave kanibalizma danas postale neka vrsta retro omaža bogatom Isei Sagavi iz Kobea u Japanu, koji je početkom osamdesetih godina, pojeo, pošto je ubio, pa potom i seksualno opštio sa njenim lešom, sorbonsku studentkinju književnosti Rene Hartevelt, sa kojom je bio na studijama. Nju je on tada izabrao zbog lepote i zdravlja, koji su mu nedostajali, a njegova sudbina, čoveka koji je samo dve godine kasnije usred ogromnog novca koji su posedovali njegovi roditelji, slobodno šetao Japanom je postala inspiracija za filmadžije, pisce i muzičare.

Javna je tajna da veliki novac može sve i da vlasti često tada zatvaraju oči pred bizarnim navikama ili ponašanjima. Tu smehu mesta nema, ali je činjenica da u Tokiju sporadično nestane neka mlada i sočna strankinja, koja završi poslužena na trpezarijskom stolu nekog gnusnog moćnika ili moćnice, svejedno. Ipak, grupa kanibala je odlučila da unajmi našeg čoveka, kada su vlasti počele malo da kopaju. To je svakako bilo bezbednije i ispostavilo se jeftinije, od samostalnog lova na turistkinje u velikom Tokiju. Plaćeni ubica sa Balkana, ma koliko bio skup, uvek je jeftiniji od plaćenog ubice iz Amerike, na primer.

Ono što je ironija vezana za našu priču je način na koji je naš junak, koji nije bio Japanac, uzgajao svoje žrtve, verovatno računajuči na činjenicu da je Sagava bio iz Kobea gde se uzgajaju najfantastičnija goveda na svetu. Ova specijalna goveda uzgajaju se na vrlo poseban način u tek nešto više od dvestotinak farmi u Japanu, u regionu Hyōgo, čije je glavno mesto Kobe – otud i naziv ovoj vrsti goveda. Svaka farma broji između 5 i 15 goveda, kojima je sve podređeno. Dobijaju specijalnu hranu, imaju svakodnevne masaže – čak i sa čuvenim japanskim pićem sakeom i svaki dan se poje sa po 6 flaša piva! Kombinacija ovih tetošenja čini da je kobe govedina fantastičnog ukusa i mekoće, uz savršenu prošaranost minimalnog postotka poluzasićenih masti – čime ova govedina ima onaj specifičan mermerni izgled.

Dakle, naš junak je bio po profesiji ubica, od one najfinije sorte umetnika. Nikada se nije hvalio svojim zanimanjem i u njemu je istinski uživao. Balkan je bio trusno tlo, Kosovo zgodno za trgovinu organima, reke izbeglih su tekle preko njega iz Afrike i Azije, pa ne bi bilo ni malo sumnjivo kada bi ovde neko nestao. Ljudi su i onako, znate i sami, u Srbiji na primer, nestajali iz najraznoraznijih razloga. Ko je mogao i da pomisli da je postojao tako monstruozan zločinac među nama?

Naš junak se nije hvalio, kao što smo rekli, živeo je prilično anonimno, skoro da ni mi više ne bi mogli da se setimo kako izgleda. Bio je osetljive prirode i voleo umetnost, ne kao Sagava književnost, nego muziku. Kada je jednom išao u Japan na dogovor sa svojim poslodavcima oko načina isporuke osobitih balkanskih delikatesa, kupio je sebi jedan mali Yamaha sinti, na kojem je, dok je uzgajao svoje žrtve, muzicirao. Žrtve su dugo umirale zahvaljujući njegovom geniju i naravno beskrajnom užitku koji je osećao, skoro kao nekad kada su Turci Srbe nabijali na kolac, tik uz kičmu, kroz prkno, da se umire po nekoliko dana u najstrašnijim mukama. Prvo bi šokirane načinom na koje ih je ubijao, a nada umire poslednja, pokušavale da mu se omile, prateći njegov sviranje umilnim mumlanjem. Posle bi počinjali da mole, pa da vriše i na kraju bi jezivi krici dopirali do neba, da je neba bilo. Ali, kod našeg junaka nije bilo neba i milosti. Takav je bio.

U početku nije snimao zvuke koji su umirući ispuštali, a posle, kada je njegov drugi, muzički biznis počinjao da cveta, strašno je žalio što nije od početka snimao svaki i najmanji zvuk koje su žrtve ispuštale. Post muzička scena je bila u punom zamahu i njegova muzika, na početku nemušta, sad je cvetala u punom sjaju užasa koji je stajao iza nje.Naravno, kada je razvio biznis, kupio je sasvim solidan studio. Mala Jamaha je u njemu zauzimala mesto memorabilije.

Žrtve je birao u skladu sa svojim interesovanjima. Fine studentkinje koje bi same išle na neki koncert koji je i on slušao. Ponekad su to bili i muškarci, u zavisnosti od narudžbine klijenata. Neko usamljeno i osetljivo, obavezno lepo, ali snažno umetničko biće i telo. Neko ko je bio podstanar, ili vrlo retko skitnica sa kojom bi se zbližio hraneći golubove u parkiću blizu njegove kuće, koja je srećom po njega, bila blizu centra grada, pa je uvek imao dovoljno materijala za upotrebu, koji nije morao da tranportuje .

Idemo kod mene. Ma, tu par koraka iza ćoška…

Klasično, žrtve je prvo dobro upoznavao, navodio ih da se skoro zaljube u njega, vodeći ih na egzotične večere i puštajući im sjajnu muziku kada bi ih napokon namamio u njegov stan. Ono što je potencijalnu žrtvu vraćalo njemu (bio je zgodan i sasvim vodio računa o svom izgledu, baveći se sportom i meditacijom) je bila činjenica da nikad nije rukom posegnuo ni za jednom žrtvom, tako da bi mu se one na kraju drhtavo same nudile. Kada bi se to desilo, uspavljivao ih je, nekim blagim sedativom, da bi se iste probudile u njegovom kavezu, specijalno izgrađenom za tu svrhu, u kojem je pored kreveta, uvek visio naopačke okrenut i po neki leš u staklenom frižideru. Na frižider je bio posebno ponosan, bio je to komotan, ekspilicitan i uredan komad nameštaja koji je tako čuvao i svežinu mesa pre isporuke. Žrtvama bi pogled  na frižider odmah rasvetlio poziciju u kojoj su se našle, ali sam užas koje su osećale bi bio manjen nadom. Izgledalo je da će napredovati ako se ne budu micale, pa su u skladu sa tim, posebno kada bi dobijale porciju masaže ili boce piva, bile skoro sladostrasne. Đavo bi odneo šalu kada bi počeo proces klanja. Ko bi ga znao gde je taj đavolji um našao baš takav način za smrt. Krvarenje iz velikih arterija, koje prepoznajemo tako što svetlo crvena krv u mlazu prska iz rane, može biti smrtno opasno. Dakle, nikad nije rezao arterije. Žrtvu bi obesio o kuku kao životinju, okrenuvši je naopačke. A onda je pravio sitne rezove. Žrtve su umirale dugo, hladnoća frižidera, isticanje krvi, užas umiranja.Tada pravilno ukazana prva pomoć može da spasi život. Čak kada su i vene povređene krv može isto tako jako da teče, ali ne prska i tamnije je boje. Povređeni  takođe može venski da iskrvari. Krv iz arterije možeš  trenutno zaustaviti tako da pritisneš žilu između rane i srca uz kost. Uz dovoljno jak i pravilan stisak krvarenje prestaje. On je blago zasecao da ne pokvari komade mesa. Ljudi su umirali svakako.

Kada mu se taj posao smučio, jer je obrazac uvek bio isti, žrtva zavodi, žrtva je dobra i poslušna, žrtva moli, žrtva se koprca i pokušava da psihološki utiče na njega, žrtva ga pljuje, žrtva leleče, žrtva cvili, zove majku, bogove, milost, ljubav… potpuno se okrenuo umetnosti. Ona je bila relativnija i svakako lepša od užasa jednog običnog malog ljudskog pokušaja da se preživi.

Isključivo književne impresije

Ne znam ti ja ništa

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.

To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.

Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.

Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.

Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.

Bilo je vreme povratka na Balkan.


Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.

I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.

Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.

Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.

Tako je bilo i sa cipelama.

Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

Ne znam ti ja nista

Amerikanci imaju cak …sedamnaest raznih sluzbi koje se bave pitanjima bezbednosti. Nista od toga ne bih znala da se nisam uvalila u ovu groznu i neopisivu avanturu kojoj se nije video kraj, i koja je vozila kao karusel iz koga bih najradje iskocila po cenu da razbijem glavu i polomim noge.

Ja sam jednostavna zena.

Volim da pravim kuglof. Danas sam ga pravila posle dugo,dugo vremena. Karlovacki. Divan. Nisam imala bermeta, pa sam skuvala malo Vranca, dodala cimeta i djumbira, klincica. Pustila ga da uvri. Uzela sam jednu crnu cokoladu, saku brusnica i suvog grozdja…Cetiri jajeta, trista grama secera i brasna, mesanog…Jedan margarin…Bio je fantastican. Posula sam ga prah secerom. Nismo ga jeli. Samo smo ga mirisali. Bio je to miris Fruske gore i doma.

Sreca.

Volim ljubav. Jedan na jedan, bez prenemaganja i izdrkavanja.

Cipele.

Reku…

Moje sinove.

Eto.

Inace, prostor Balkana je sve interesantniji američkim bezbednosnim službama. Osim funkcionera CIA koji retko dolaze na ove prostore, poslednjih godina sve češće Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posećuju agenti FBI i agencije za borbu protiv trgovine drogama DEA. Oni su razvili izvanrednu saradnju, pogotovo sa srpskim službama, u borbi protiv organizovanog kriminala, najčešće trgovine drogama i internet-kriminalom. Već gotovo dve godine na primer, agenti DEA nalaze se sa kraćim prekidima u Srbiji, pomažući srpskim službama u borbi protiv međunarodnog kriminala.

CIA prvenstveno ovde zanima vehabijski pokret i kolika je opasnost od njih. Takođe, zanima ih da li je Srbija i dalje tranzitno područje za raznorazne radikalne ekstremne grupe.

S druge strane, srpski bezbednjaci sve češće odlaze na obuku u SAD. Tako je nekoliko srpskih policajaca završilo obuku u borbi protiv organizovanog kriminala u američkom gradu Rozvel u Novom Meksiku, a dvojica su završila i elitnu akademiju FBI u Kvantiku.

Da me vidi, kada sam oslobodjena iz kandzi otmicara, stigao je cak i zamenik glavnog sefa americke obavestajne sluzbe za Balkan.

Ne mozete zamisliti sta su me sve pitali.

Ne mozete da zamislite sta su mi sve pokazali.

Pricacu Vam, svakako, sad zurim. Idem na neku zurku sa sinovima. Nosim i kuglof, kad ga vec nismo pojeli.

Ziveo Beograd!

Kisa i moje nove cipele

Stigla sam prerano. Dok sam u umazanoj pekari pijuci losu kafu i jeduci neverovatno ukusnu buhtlu iz koje je curio divan domaci dzem, gledala u pancevacku rusticnu secesiju i provincijski bidermajer gradjevina, razmisljala sam o jednom filmu koji me je ovih dana potpuno dotukao. Melanholija Larsa Fon Trira, cije sam filmove Europu i Kroz talase nekad obozavala do ludila i suza…
Mislila sam o depresiji i melanholiji koje su me obuzimale sve cesce i kojima ni sjajne cipele nisu mogle da pomognu… Mislila sam o junakinjama filma koje na kraju, posto je otac porodice u nemogucnosti da zaustavi propast, izvrsio samoubistvo, ostaju same sa detetom, u suzama, pred sudar sa drugom planetom. I kako u tom filmu, koji je presao svaku granicu ljudskosti, u sustini, nema dalje.
I kako ni u zivotu, ponekad, nema dalje.
Srknula sam jos jedan gutljaj lose kafe, a bozanstveni dzem od nekih divnih bobica mi se slio iz usta na bradu. Polizala sam zalostivo isti. Bio je tako…Nostalgican, taj ukus, da mi je odmah bilo bolje.
Ma nije valjda susret sa odeljkom jednog univerziteta, ravan propasti sveta… Hrabrila sam i bodrila samu sebe, narucujuci i jednu buhtlu sa makom. I ovako je jos bilo, tek svitanje.
Izula sam i cipelu sa noge, koja me je zuljala.Mrzovoljna i sa tezinom u stomaku, kao kakvom povecom pesnicom, izasla sam u odjednom svetlo pancevacko jutro. Bilo je vreme da posetim bivsu fabriku spajalica u cijem prostoru je bio sada departman.
Spajamo ljude, mislila sam ja saljivo, hrabreci se.
Departman je bio za razliku od novopazarskog, prilicno skroman, sto me je prilicno iznenadilo. I gospodin u sivom tergal odelu je izgledao, dosta pristojno, sto je za mene bilo takodje, moram priznati, prijatno iznenadjenje. Pruzio mi je ruku, a onda je usledio sok: imala sam utisak, kada sam pruzila ruku i kada me je uhvatio za istu, da milujem ruznu zmijsku krljust. Stisak nije bio slabiji od Boovog. Ali, Booov je bio leden i velicanstven. Ovaj je bio, leden i uzasan. Zasmrdela je bara oko mene. Kosa mi se digla od uzasa.
Kao da sedim naspram…….licno.
Osetila sam strasnu mucninu i glavobolju.
Gospodinov glas je bio metalan i suskajuci, suv, kao ostra hartija.
Nisu me ponudili ni kafom.
Receno mi je, otprilike, izmedju ostalog ovo: da se nase ministarstvo lepo nosi u tri jebene picke materine, da su oni na Bolonjskom sporazumu i da ih boli k…. za Torinski…I onako ni jedan srpski Univerzitet nije na spisku pet stotina pravih…
Da me ne zavara periferija i fabricki kraj u kome su, te da ce skoro sutra, preci u velelepno zdanje u centru Panceva. I jos: da su ciljevi Internacionalnog mnogo siri, dalekosezniji i ozbiljniji nego sto ja mogu i da zamislim.
„To je vec pitanje dominacije na Balkanu“, skoro je sistao gospodin palacajuci ostrim jezickom izmedju zuba.
Sistanje i skripa su se zaustavili, a gospodin je naglo zacutao. Isto tako je naglo i ustao te se, uz jos jedan jezivi stisak ruke, pozdravio sa mnom. Nestao je takvom brzinom da mi se cinilo da sam samo sanjala. Jedan ruzan san…
Nas ulici sam bila neverovatno brzo, kapirajuci sav znacaj onoga sto se upravo nije desilo.
Ma kakva saradnja i zajednicki interesi…
Nema od Srbije nista…
Nista, kao ni od nasih sporazuma.
Sunce je na ulici nestalo jednako kako se i pojavilo, cule su se sirene koje su nagovestavale visok stepen zagadjenja vazduha. Magla koja je pala, odjednom, bila je tako gusta i tmasta, da sam jedva disala.
Oci su mi se napunile suzama, a pluca smogom.
Ponestajalo mi je vazduha.U toj belini i gluhoti, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj zamalo bivsi muz, koji je izgleda imao sjajan osecaj da najnusi… Moj strah, kanda.
Pitao me je nesto banalno, tipa, gde su carape koje sam pre neki dan oprala, ali to je bilo dovoljno da me malo izbaci iz tripa u kome sam, po svemu sudeci bila. Dobro dosla u stvaran svet, Vladislava, rekla sam sama sebi.
Nisam imala pojma gde sam ostavila carape, sto mi se sve cesce desavalo. Da gluposti ostavljam za sobom. Makar to bile i carape nasih sinova.
Makar to bile i carape moga muza za koga i dalje ne znam gde zivi. Da li se to on neprimetno vratio kuci!?
Nemam pojma.
I pojma nemam.
Sa olaksanjem sam usla u dijalog sa njim, pokusavajuci uzaludno da nabodem gde su, do djavola carape.
U glavi mi se muvao malopredjasnji susret, koji je bio tako tipicno faustovski ( Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda) da je licio na jeftin roman.
Do djavola.
Opet sam osetila miris barustine koji se sirio oko mene kao neka nezaustavljiva masna mrlja.
Cini mi se da sam zalutala, gore nego dok sam u Novom Pazaru trazila zgradu Univerziteta.
Odjednom sam shvatila da ne hodam po trotoaru, nego da mi se cipele zavlace u meki pesak dunavske obale.
Osetila sam jak udarac u potiljak.
Oko mene je bio mrkli mrak.Mrak po drugi put… Mislila sam, dok mi je uzasan bol u potiljku parao mozak.  Dok sam se lagano budila, obuzeo me je strasan talas mucnine. Morala sam da povracam. Iz mene je curila vodurina…Verovatno sam povratila pola Dunava, mislila sam, a onda sam opet izgubila svest.
Bila sam u bunilu. Trcala sam kroz neki polumrak, trazeci neke papire, kroz ogromni sivi arhiv.
Kad god bih se priblizila nekom tekstu, obuzimalo me je takvo gadjenje i takav bol u potiljku, da bih morala da se .. probudim, po svemu sudeci.
Ipak, u svemu tome, mada sam mislila da je vrlo moguce da sam mrtva, nije bilo nelagodno. Bilo je relativno mekano i nije bilo mokro. Cula se reka, ali vise kao sum nego kao mesto u kome ja gubim zivot… Sledeci put kada sam se probudila, videla sam da sam u nekakvoj kucici u kojoj je bubnjala pecka i sa cijih drvenih zidova su vislile ribarske mreze.
Pojavio se i moj domacin i spasilac: bio je to nekakav ribar, poput onih na koje sam navikla oko moje kuce na reci.
Trepnula sam i slabasno mu se nasmesila.
On me je pogledao i rekao; „E gospoja, ne vredi se samoubistvo u tvojim godinama. Grehota je. I za boga i za ljude. Imas li Ti gospoja dece i nekog coveka? Nisam nasao nikava dokumenta kod tebe sem nekih pocepanih papircina koje nista ne razumem, sa nekim velikim pecatima…“
Skocila sam iz kreveta ne obracajuci paznju na to da sam bila odevena, po svemu sudeci, samo u gornji deo najbolje domacinove pidzame, koja je smrdela na masinsko ulje, rakiju i duvan, od cega mi je bilo jos gore.
„Pobogu, gde mi je Torinski?“ Vrisnula sam, ocajnicki.
Od naglog skoka, opet mi se zavrtelo u glavi, pa sam iznemoglo pala na krevet.
„Kakav T..orski?“ Pitao je
„Ma sta ste to nasli kod mene?“ Pitala sam tiho jecajuci.
“ Ma evo ovo“ – pokazao mi je on  mokre ostatke Torinskog sporazuma, pocepane na vise delova i umazane nekim zelenim blatom. Odmah sam ih prepoznala.
Izes i Novi Sad i Tursku i Bugarsku i Novi Pazar i Beograd, neutesno sam plakala, znajuci da je ceo posao otisao do djavola, bas kao i ja sama.

Kisa i moje nove cipele

Dan me nije slusao. Ustala sam sa takvim osecanjem mucnine da bih mogla ponovo napisati Sartra. Celog. I njegov Zid i Mucninu. Trebalo mi je sigurno dvadeset minuta buljenja u jednu tacku, da bih se osvestila. Momci su me upitno gledali, zavirujuci u nasu spavacu sobu. Muz je vec ustao (kad pre!?) i otisao od kuce. Nikakvu poruku nije ostavio. Nocu sam ga, kao kroz maglu, osetila kada se uvlacio u krevet. I kada je ustao iz njega, vrlo brzo, vukuci prekrivac da legne negde drugde. Valjda je spavao na sofi u dnevnoj sobi. Kao da nije cuo moje „ostani“. A mozda to i nisam rekla. Mozda sam samo sanjala. Zazvonio je telefon, tako jako, da mi je probusio bolnu tacku u mozgu, negde blizu slepoocnice.

„Halo, gospodjo Vladislava, ovde Vas novi vozac, Goran. Vama sam sav na usluzi“. Cula sam uzbudljiv i mlad muski glas sa druge strane. Sta to znaci, SAV!?

„Ah, da, mi danas krecemo na put“, rekoh, zevajuci.

„Oprostite sto sam Vas probudio, tako neuvidjavno sa moje strane, samo sam hteo da Vas podsetim da krecemo odmah posle rucka. Imamo uplacen hotel u tom gradu u Bugarskoj, i cak i neku kasnu veceru, ako sam dobro razumeo…Pa sam mislio zbog granice da krenemo malo ranije…“

„Mi necemo imati problema na granici?“

„Svakako ne, ali je sezona godisnjih odmora, guzve su na putevima ogromne. Mozemo li da krenemo oko 11.00, da ne cekamo dvojku, kako su nam u putnom nalogu napisali?“

„Znate sta, Gorane, znam da ce ovo zvucati neprofesionalno, ali sam ja imala nekih privatnih obaveza, pa se jos nisam spremila“, lagala sam bezocno,“neka ostane u 14.00, molim Vas“.

Sta sad, da mu jos kazem kako sam se sinoc napila!?

Znate da to ne dolazi u obzir. Nikako ne dolazi u obzir.

Spakovala sam se, kao i uvek, uredno. Moji lepi firmirani smedji koferi su bili dupke puni. Cak sam ponela i one droljaste cipele Pigalle pumps od Loubotina.

Posle jake kafe i dugog tusiranja, naprskala sam se dobro jednim opojnim Kenzom, obukla najuze farmerice koje imam i navrnula manolice sa perjem! Kad je bal, nek ide zivot!!!

Samo je jedan.

Ni sama nisam znala koliko sam u pravu.

Muzu sam ostavila jedno zanosno pismo. I koliko ga volim i koliko ucestvujem u spasavanju obrazovnog sistema celog Balkana, a ne samo Srbije, i koliko ce mi nedostajati i gde je klopa za klince.

Njih dvojicu sam posteno izljubila (od kad su stariji, TO nikako ne smem da radim) i dala im hiljadu i jedan savet. Stariji se smejao, a mladji je bio ljut na mene:

„Boze, majka, pa kao da se neces vratiti. Nije ti ovo prvo putovanje“

Majka! Bila sam na ivici suza. Od kad mi se nije tako obratio.

Ali, velike devojke u manolicama ne placu.

One krisom brisu oci.

Tacno u dva, stigao je auto ministarstva.

Neka besna limuzina, kakvu nisam ni znala da imamo u voznom parku. Crna kao noc. I Goran, u istom paketu. BMW serije 7, blindiran, kasnije sam saznala. Kad mi je otvorio vrata, opet sam osetila od juce poznato grcenje u stomaku; strah. Auto je bio potpuno crn, ne samo spolja, nego i iznutra. Kao luksuzan mrtvacki kovceg.

Bilo mi je jasno, zasto se zaposlene u Ministarstvu pale na tog frajera. Bio je gibak kao crni panter, vucijih celjusti i sjajnih ociju. Pomislila sam, kako li svetle u mraku!?? Njegove oci, mislim.

Da se razumemo, Goran ni malo nije licio na vozaca, pre na nekog opakog telohranitelja iz filmova sa XXX. Ne onih za odrasle, nego onih sa onim zgodnim celavim glumcem… Vin Dieselom, tako se zove, ako se ne varam.

O bogo, pa ovo ce biti uzbudljivo, pomislila sam dok je strah odjednom nestajao!

Cutali smo satima.

Lecila sam se od ponizenja koje mi je svojim cutanjem svakodnevno nanosio muz, ali i od jucerasnje pijanke. Ispostavilo se, da i Goranu takav ritam odgovara.

Serija 7 je cistila nase puteve kao oluja. Leteli smo kroz siromasnu Srbiju i kisu, koja je u medjuvremenu pocela.

Ali, o putu sam vam vec pricala…

U Blagoevgrad smo stigli vec oko deset sati. Posto je ipak bilo kasno, vecera sa ljudima sa Univerziteta je bila odlozena za sutra uvece. Ja sam narucila mali hladan obrok u sobi.

Ne znam sta je radio Goran.

Hotel je bio, za divno cudo, cist i topao. Posebno mi je prijao posle one kisurine. Perje na manolicama samo sto nije otpalo.

Svanulo je divno, skoro ruzicasto jutro. Rano sam se probudila, kao i uvek, kada sam mirna i spokojna. Sada sam bila sve, samo to ne. Probudilo me je uzbudjenje pred novi zadatak.

Na Univerzitet sam stigla tacno u devet. Goran je bio sjajan saradnik, tih, tacan i precizan.

Pored njega sam se osecala sigurno, i moram priznati, privlacno. Umeo je zeni da da na znacaju.

Cim sam sela sa Bugarima za sto, bilo mi je jasno, zasto su zemlja sa najvise propusta i neregularnosti u EU, kako ih je procenio Brisel. Kao da sam sedela sa nekim kafedzijama, a ne univerzitetskim profesorima. Predsednik saveta za sprovodjenje torinskog sporazuma na njihovom Univerzitetu mi je non stop namigivao, i cak pokusao da me ispod stola gurka cipelom. Govorili su na svom jeziku, ja na ruskom, ali sam se brzo, obzirom na okolnosti, prebacila na srpski, tako smo se bolje razumeli. Sve vreme su govorili „njama problem“, sto je trebalo da znaci, „nema problema“ i „relaks, relaks“ sto je valjda znacilo „opusteno“.

Pa sta je ovo? Sa kim ja to pricam!?

Nista nisu potpisali. I ja u stvari nista nisam uradila. Obecali su mi da cemo razgovor nastaviti u „intimnijem drustvu“, za vecerom.

Ljutito sam sela u auto,do koga me je ispratila skoro cela delegacija. Dve profersorke su me ljubomorno merkale i pre nego sto su videle vozaca, a kad su videle Gorana i auto, samo sto nisu pukle od muke.

Nek crknu, bar neku satisfakciju da imam za ovo gubljenje vremena!

 

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑