Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Bugarska

Boja purpura

Ne znam ti ja nista

Put je predugo trajao, a poceo je da pada i sneg. Vladimir je imao napet izraz lica, veoma usresredjen. Vise nismo slusali ni muziku. Crveni dodge se jedva probijao kroz sve guscu snezinu koja je pretila da postane olujna. Nebo je bilo sivo, sivo, sivo. Perspektiva puta: nigdina. Nije se videlo vise ni jezero. Prebacila sam se na zadnje sediste, ne bi li na rasirenoj mapi uspela da istrazim gde gresi navigacija, jer smo po svemu sudeci zalutali. Mobilni telefoni su bili van dometa. Cak je i u divnom automobilu pocinjalo da biva prohladno. Iza nas, veoma blizu, isla je senka velikog kamiona, prave drumske krstarice, kakava se vidja samo na interkontinentalnim putovanjima. I on je bio metalni, kao i nebo.

Vladimir je bivao sve nervozniji, ponekad pogledavsi u retrovizor zabrinuto.

Pitala sam, imamo li razloga za zabrinutost?

Vladimir je samo lagano, jedva primetno, klimnuo glavom.

Ne bi li odagnala misli od teskobe, otvorila sam sarenu kutiju, ususkanu svilenom hartijom u kojoj je bio moj poklon. Malo krzno.

Osim sertifikata proizvodjaca, na dnu kutije, pronasla sam jos nesto, kao pravi ljubitelj kriptotekstova.

Bio je to neki dokument i par fotografija, zasticenih celofanom.

Uzbudjena, shvatila sam da sam od naseg domacina dobila prvi veoma ozbiljan trag. Bila je to carinska deklaracija, na francuskom, sto me je iznenadilo. Nisam ni stigla da sa Vladimirom podelim otkrice, kada je on naglo skrenuo na prvom izlazu sa highway-a.

Kamion je skrenuo za nama, ubrzavajuci.

Setila sam se Bugarske.

Usta su mi se osusila.

U ruci sam drzala fotografije vukvarskog muzejskog blaga, kada se kamion zabio u nas, odbacivsi nas svom silinom sa puta.

Pomislila sam kako izgleda necu skoro probati moje novo krzno, pre nego sto sam izgubila svest.

 

Ne znam ti ja nista

„Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!“ Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: „Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije“. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:“Ma ipak, takve budalastine“…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.

Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?

Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.

I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja.

Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…

U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?

Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove.

On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.

Kao stranci sami sebi.

A vetar je i dalje beskompromisno divljao.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.

Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.

Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.

Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…

Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???

Kada???

Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.

I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.

B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.

Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bi im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bih uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom.

Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.

Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.

Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.

Bila sam u momentu trezna, apsolutno.

Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto.

Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.

Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju, sa slomljenim rebrima.

Nije ti ovo neka gotska prica strave sa Nosferatu, fantomom noci. Nema u njoj ni cudovista, ni vampira. Da preciziram. Horor kao zanr prezirem. Samo malo koketiram. Ko moze da bude u Rumuniji, a da ne pominje Drakulu i vampire. Mada licno mislim da su vampiri made in Srbija. Vestice ne. Zene su nam fine, zlatne, casne i postene. Onako kao ja.

Ako ce da mi se nesto dize, neka to bude povisen pritisak zbog osecanja, ili dobrog seksa, na primer. Fantastika je vec nesto drugo: zivot je za mene fantastika sama, nadrealna i epska. Puna heroja i prevaranata. Kukavica i cinovnika. Dousnika i ljubavnika… Tako da kao zanr, mozete ocekivati fantastiku. Garantujem.
Dakle…
Hodnik je bio sve uzi, tako da sam polako pocela da licim sebi na Alisu koja je upala u rupu belog zeca. Samo nigde nije bilo kolacica da me smanji. Jesam ja bila mala zena, ali ovo je bio mali prostor cak i za mene. Pocela sam da mislim da mozda u srpskom konzulatu u Temisvaru zive patuljci, ili slicna bica, samo ja to do sada nisam znala…
Odjednom, tunel je postao obican prolaz koji se pomalo strmo penjao na gore. Na kraju, sada vec klasicnog hodnika, bila su jedna sasvim obicna vrata. Vise nije bilo ni zagusljivo, i culo se tiho zujanje nekog klima uredjaja, koji ovako u mraku nisam mogla da vidim. Nije bilo ni prasine, kao da se u ovaj hodnik moglo doci i sa neke druge strane, a ne stranputicom kojom sam ja stigla…
Pritisla sam bravu i sa lakocom usla u jednu prostoriju. Vrata nisu ni skripnula. Pipnula sam po mraku i napipala prekidac, upalivsi sasvim pristojno osvetljenje, koga su cinile neke dosadne neonke.Osvrnula sam se po prostoriji koja je vise od svega licila na neki suludi budoar. U uglu je bio jedan metalni lezaj vrlo skromnog, skoro bolnickog izgleda, ali sa prelepim pokrivacem od nekog mrkog krzna koje je poprilicno licilo na mrkog medveda. Luksuz i askeza. Hm. Cela prostorija je bila puna nekih zica i slusalica koje su lezale po svim stocicima. Pomislila sam sa ironijom da ovo mora da su sacuvali iz doba zloglasne Sekuritatee, kao mesto za prisluskivanje bar pola Temisvara, ako ne i sire. Ispod kreveta je virila neverovatna nocna posuda od keramike, kakva se mogla videti samo u filmovima iz doba baroka. Ludi kralj koji s..e pred svojim podanicima, i u isto vreme donosi velike drzavne odluke, dok je cuvar noksira, najveca titula u zemlji…
Jedan zid je bio prepun nekih spisa, a na natkasni, osim nekoliko casa, bokala za vodu, i flase sa nekim alkoholom (smrdelo je na vinjak, pelinkovac, nesto gadno i ustajalo), pa jos jednog radio aparata, stajao je bozanstven, ali bozanstven putir, koji je, kada sam ga protrljala, jer je bio prilicno zamascen i cadjav, zasijao bojom zlata…
O moj bogo, pomislila sam ironicno: Vladislava i sveti Gral.
Ovo ce biti zanimljivo…
Da se razumemo: bila sam sama u konzulatu (u sekretarijatu konzulata je bilo zaposlenih, bio je radni dan) i imala sam sve vreme sveta pred sobom. Tacnije, dovoljno vremena da prerovim celu tajnu Sobu od poda do plafona. U Sobi su bila jos jedna vrata na koja sam, posto nisu mogla da se otvore, nalegla svom snagom. Iza njih je dopirao i svez vazduh, osetila sam. Vratila sam se istim putem u biblioteku, uzela onaj zarac i donela ga u Sobu. Koju cu zvati tako. Soba sa velikim s. Razvalila sam druga vrata i nasla se u ormanu sa metlama, u jednom zabacenom hodniku kuce ciji je izlaz bio na verandi, koja je gledala u bastu. Orman je dakle bio ulaz u drugi svet…
Narnija! Pomislila sam raspolozeno, skoro se osecajuci kao kada su moji decaci bili mali i kada je odlazak u bioskop bio najveca i najlepsa avantura…
U Sobu sam, sada kroz orman, donela flasu lepog soka, jednu finu lampu koja je prostor cinila svetlim i otmenim i jednu udobnu stolicicu za sedenje dok budem istrazivala. Dovukla sam i naocare, bez kojih vec duze vremena nisam mogla ni da pomislim da citam.
Bila sam u pravu. Dokumenta su bila cisto djubre, govoreci o proslim vremenima. Gomile banalnih beleski o ljudima koje su nekadasnji prisluskivali. Sta su jeli, pili, sa kim su razgovarali..Gde su isli. Sta su citali. Sta su rekli za Tita, Causeskog. Nevazne, minorne stvari malih ljudi. Prelistavala sam ih tuzno. Pomislila sam na sjajnu, istoimenu pricu Danila Kisa iz Enciklopedije mrtvih. Imaginarne knjige o svim zivotima ljudi koji su ikada ziveli. Na zalost, ovo je bila cista, nepotrebna gomila orvelovskog djubreta. Krajickom uma sam pomislila da sigurno u kuci postoji jos jedna ovakva soba, samo u upotrebi, sa papirima koji mogu nekome zivot da upropaste i glavu da mu smaknu. Ili su takva vremena prosla, zauvek ?
Ono sto me je opasno zuljalo, bio je putir. Svetleo je pohlepno i zavodljivo sa mesta na kome sam ga nasla i sa koga ga nisam uzela. Bar ne jos.
U jednoj polici sam umotanog u jednu lepu vezenu crvenu svilenu maramu nasla i jednu cadjavu ikonu. Razmisljala sam kako ta dva predmeta ne idu u ovoj sobi. Pitala sam se zasto su tako cadjavi. Pitala sam se gde je treci predmet. Po simbolici brojeva uvek idu tri dobra, zla, duha, sta sve ne, zajedno. Zavukla sam nos ispod kreveta da vidim sta ima jos, osim nocne posude. U cosku su bila jos jedna tajna vratasca, koja sam sa zadovoljstvom razvalila istim zaracem. Krevet sam jedva pomerila. U udubljenju je bila kutija. U kutiji neki brojevi, stenogrami, jedno pozutelo pismo i jedan potpuno neverovatan krst velicine oveceg muskog dlana na kome je, iako je bio cadjav, blistao, nije bilo sumnje, pravi dragi kamen. Ne znam zasto, setila sam se Cvetana Todorova i Bugarske…

Ne znam ti ja nista

Konzul je naredio rasprodaju svog suvisnog namestaja, zato sto je neki klipan u Vladi saznao da Amerikanci koji su na mestu ambasadora u Londonu, Parizu, Berlinu, Pekingu, sami, iz svog dzepa, placaju sve prinadleznosti oko svecanih prijema i ukrasavanja prostora. Kazu da su to nekad milionske svote, ako se zna, da je na primer sediste ambasade u Londonu samo malo manje od Bakingemske palate. Kazu cak, da bogati Ameri, koji su inace najvise doprineli svojim donacijama uspehu aktuelnog predsednika, pa ih zato on licno casti pozicijom ambasadora, mogu tu pocast da izdrze svega dve godine, toliko je to skupo…
Dakle, brka je sve rasprodao, jer je resio da kad stigne revizorska grupa iz Srbije (Gogolj, Gogolj) pokaze samo ofucanu postavu kaputa, nikako nista, sto bi licilo i na najmanju raskos. (Bora Stankovic, Bora Stankovic).
Tako sam ostala bez mog sofisticiranog otomana i uglavnom sam snuzdena jela kolace lezeci u nekom skripavom krevetu kome su se daske razisle ko zna kada. Jos u vreme Causeskog, verovatno.
Imala sam zastrasujucu zubobolju koja me je mucila mesecima i neverovatno osecanje da me neko posmatra. Sto je bilo vec uobicajeno stanje moga duha, od kad sam imala ono skoro gazenje u Novom Sadu, ono skoro upucavanje u Bugarskoj i ono skoro davljenje u Turskoj.
Nista se posebno nije desavalo. Isla sam na rezidencione ruckove, druzila se sa istoricarima i etnolozima, saznavala cinjenice iz nacionalne istorije koje nisam znala i koje su nam bile neophodne za izradu monografije.
U Temisvaru je upravo trajala pozorisna sezona, pa sam cesto odlazila u teatar. Zgrada Opere mi je bila najbliza, do nje sam mogla da stignem i peske, a i najvise mi se dopadala. Puno starog sjaja, jedva primetni red memle, pa neka nova pozlata i san o umetnosti kome sam i sama bila sklona.  Divan veliki prostor, pun rozeta, mermera i nesto malo Vizantije. Ova zgrada je potvrdjivala da je Temisvar najmocniji kulturni centar zapadne Rumunije. Ovaj prostor, u kome je smesteno cak nekoliko pozorista mi je govorio da sam deo multietnickog i multikulturalnog, sto mi je puno znacilo. I znaci mi. Model evropske civilizacije, a ne pustog turskog…Pfuj!
Jedno vece sam isla da gledam Toscu. U momentu kada je nesrecna pevacica ubijala onog zlosrecnog sefa policije, ucinilo mi se da u lozi sa moje desne strane (od 700 mesta za diplomate je uvek bila cuvana neka loza, eh. Privilegije.) vidim Cvetna Todorova.Trgla sam se i uplasila. Pogledala sam ponovo, misleci da pojava takvog formata iz susedne drzave, Bugarske, ne moze biti neprimecena ni od medija.
U lozi su bila neka gospoda, ali niko od njih nije ni licio na Todorova…
Na pauzi, jos uvek uznemirena lepotom Pucinijevog zamesateljstva izmedju politike i ljubavi sam silazila niz raskosne devetnaestovekovne stepenice, kad mi je stikla zapela za taj visoki uglacani sjaj. Posrnula sam i opet mi se ucinilo da vidim Todorova. Obula sam neverovatnu obucu koju mi je on poslao, koju sam jedva ukonponovala uz priliku u teatru. Pomislila sam da haluciniram, jer sam, kad sam ponovo pogledala, opet gubila Todorova iz vida.
Ako je to bio on.
Bilaa sam u drustvu neke lokalne srpske gospodje, ciji muz je finansirao dobar deo projekta oko monografije, pa sam morala da budem ljubazna. Ona je mlela neke gluposti, saputala mi ko je ko u zivotu Temisvara (nisam znala ni ko je ko u zivotu Beograda), a ja sam se grcevito smeskala, jer sam mislila da cu ako skinem osmeh da je posaljem…
Pravo u Transilvaniju da je pojede grof Drakula.

Kisa i moje nove cipele

Stigla sam prerano. Dok sam u umazanoj pekari pijuci losu kafu i jeduci neverovatno ukusnu buhtlu iz koje je curio divan domaci dzem, gledala u pancevacku rusticnu secesiju i provincijski bidermajer gradjevina, razmisljala sam o jednom filmu koji me je ovih dana potpuno dotukao. Melanholija Larsa Fon Trira, cije sam filmove Europu i Kroz talase nekad obozavala do ludila i suza…
Mislila sam o depresiji i melanholiji koje su me obuzimale sve cesce i kojima ni sjajne cipele nisu mogle da pomognu… Mislila sam o junakinjama filma koje na kraju, posto je otac porodice u nemogucnosti da zaustavi propast, izvrsio samoubistvo, ostaju same sa detetom, u suzama, pred sudar sa drugom planetom. I kako u tom filmu, koji je presao svaku granicu ljudskosti, u sustini, nema dalje.
I kako ni u zivotu, ponekad, nema dalje.
Srknula sam jos jedan gutljaj lose kafe, a bozanstveni dzem od nekih divnih bobica mi se slio iz usta na bradu. Polizala sam zalostivo isti. Bio je tako…Nostalgican, taj ukus, da mi je odmah bilo bolje.
Ma nije valjda susret sa odeljkom jednog univerziteta, ravan propasti sveta… Hrabrila sam i bodrila samu sebe, narucujuci i jednu buhtlu sa makom. I ovako je jos bilo, tek svitanje.
Izula sam i cipelu sa noge, koja me je zuljala.Mrzovoljna i sa tezinom u stomaku, kao kakvom povecom pesnicom, izasla sam u odjednom svetlo pancevacko jutro. Bilo je vreme da posetim bivsu fabriku spajalica u cijem prostoru je bio sada departman.
Spajamo ljude, mislila sam ja saljivo, hrabreci se.
Departman je bio za razliku od novopazarskog, prilicno skroman, sto me je prilicno iznenadilo. I gospodin u sivom tergal odelu je izgledao, dosta pristojno, sto je za mene bilo takodje, moram priznati, prijatno iznenadjenje. Pruzio mi je ruku, a onda je usledio sok: imala sam utisak, kada sam pruzila ruku i kada me je uhvatio za istu, da milujem ruznu zmijsku krljust. Stisak nije bio slabiji od Boovog. Ali, Booov je bio leden i velicanstven. Ovaj je bio, leden i uzasan. Zasmrdela je bara oko mene. Kosa mi se digla od uzasa.
Kao da sedim naspram…….licno.
Osetila sam strasnu mucninu i glavobolju.
Gospodinov glas je bio metalan i suskajuci, suv, kao ostra hartija.
Nisu me ponudili ni kafom.
Receno mi je, otprilike, izmedju ostalog ovo: da se nase ministarstvo lepo nosi u tri jebene picke materine, da su oni na Bolonjskom sporazumu i da ih boli k…. za Torinski…I onako ni jedan srpski Univerzitet nije na spisku pet stotina pravih…
Da me ne zavara periferija i fabricki kraj u kome su, te da ce skoro sutra, preci u velelepno zdanje u centru Panceva. I jos: da su ciljevi Internacionalnog mnogo siri, dalekosezniji i ozbiljniji nego sto ja mogu i da zamislim.
„To je vec pitanje dominacije na Balkanu“, skoro je sistao gospodin palacajuci ostrim jezickom izmedju zuba.
Sistanje i skripa su se zaustavili, a gospodin je naglo zacutao. Isto tako je naglo i ustao te se, uz jos jedan jezivi stisak ruke, pozdravio sa mnom. Nestao je takvom brzinom da mi se cinilo da sam samo sanjala. Jedan ruzan san…
Nas ulici sam bila neverovatno brzo, kapirajuci sav znacaj onoga sto se upravo nije desilo.
Ma kakva saradnja i zajednicki interesi…
Nema od Srbije nista…
Nista, kao ni od nasih sporazuma.
Sunce je na ulici nestalo jednako kako se i pojavilo, cule su se sirene koje su nagovestavale visok stepen zagadjenja vazduha. Magla koja je pala, odjednom, bila je tako gusta i tmasta, da sam jedva disala.
Oci su mi se napunile suzama, a pluca smogom.
Ponestajalo mi je vazduha.U toj belini i gluhoti, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj zamalo bivsi muz, koji je izgleda imao sjajan osecaj da najnusi… Moj strah, kanda.
Pitao me je nesto banalno, tipa, gde su carape koje sam pre neki dan oprala, ali to je bilo dovoljno da me malo izbaci iz tripa u kome sam, po svemu sudeci bila. Dobro dosla u stvaran svet, Vladislava, rekla sam sama sebi.
Nisam imala pojma gde sam ostavila carape, sto mi se sve cesce desavalo. Da gluposti ostavljam za sobom. Makar to bile i carape nasih sinova.
Makar to bile i carape moga muza za koga i dalje ne znam gde zivi. Da li se to on neprimetno vratio kuci!?
Nemam pojma.
I pojma nemam.
Sa olaksanjem sam usla u dijalog sa njim, pokusavajuci uzaludno da nabodem gde su, do djavola carape.
U glavi mi se muvao malopredjasnji susret, koji je bio tako tipicno faustovski ( Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda) da je licio na jeftin roman.
Do djavola.
Opet sam osetila miris barustine koji se sirio oko mene kao neka nezaustavljiva masna mrlja.
Cini mi se da sam zalutala, gore nego dok sam u Novom Pazaru trazila zgradu Univerziteta.
Odjednom sam shvatila da ne hodam po trotoaru, nego da mi se cipele zavlace u meki pesak dunavske obale.
Osetila sam jak udarac u potiljak.
Oko mene je bio mrkli mrak.Mrak po drugi put… Mislila sam, dok mi je uzasan bol u potiljku parao mozak.  Dok sam se lagano budila, obuzeo me je strasan talas mucnine. Morala sam da povracam. Iz mene je curila vodurina…Verovatno sam povratila pola Dunava, mislila sam, a onda sam opet izgubila svest.
Bila sam u bunilu. Trcala sam kroz neki polumrak, trazeci neke papire, kroz ogromni sivi arhiv.
Kad god bih se priblizila nekom tekstu, obuzimalo me je takvo gadjenje i takav bol u potiljku, da bih morala da se .. probudim, po svemu sudeci.
Ipak, u svemu tome, mada sam mislila da je vrlo moguce da sam mrtva, nije bilo nelagodno. Bilo je relativno mekano i nije bilo mokro. Cula se reka, ali vise kao sum nego kao mesto u kome ja gubim zivot… Sledeci put kada sam se probudila, videla sam da sam u nekakvoj kucici u kojoj je bubnjala pecka i sa cijih drvenih zidova su vislile ribarske mreze.
Pojavio se i moj domacin i spasilac: bio je to nekakav ribar, poput onih na koje sam navikla oko moje kuce na reci.
Trepnula sam i slabasno mu se nasmesila.
On me je pogledao i rekao; „E gospoja, ne vredi se samoubistvo u tvojim godinama. Grehota je. I za boga i za ljude. Imas li Ti gospoja dece i nekog coveka? Nisam nasao nikava dokumenta kod tebe sem nekih pocepanih papircina koje nista ne razumem, sa nekim velikim pecatima…“
Skocila sam iz kreveta ne obracajuci paznju na to da sam bila odevena, po svemu sudeci, samo u gornji deo najbolje domacinove pidzame, koja je smrdela na masinsko ulje, rakiju i duvan, od cega mi je bilo jos gore.
„Pobogu, gde mi je Torinski?“ Vrisnula sam, ocajnicki.
Od naglog skoka, opet mi se zavrtelo u glavi, pa sam iznemoglo pala na krevet.
„Kakav T..orski?“ Pitao je
„Ma sta ste to nasli kod mene?“ Pitala sam tiho jecajuci.
“ Ma evo ovo“ – pokazao mi je on  mokre ostatke Torinskog sporazuma, pocepane na vise delova i umazane nekim zelenim blatom. Odmah sam ih prepoznala.
Izes i Novi Sad i Tursku i Bugarsku i Novi Pazar i Beograd, neutesno sam plakala, znajuci da je ceo posao otisao do djavola, bas kao i ja sama.

Kisa i moje nove cipele

Vozac me je vozio svega par minuta, srecom. Ostavio me je ispred hotela i rekao da je susret sa Gospodinom zakazan za dva popodne. I da budem tacna. Posto isti ne trpi netacne.
Ako nista drugo, u ovom vetrovitom i vlaznom jutru, bar sam imala pristojan smestaj. Hotel sa cetiri zvezdice, nekog „hiljadu i jedna noc“ imena, ne, ustvari imena Tadz, je bar po izgledu mogao da zadovolji potrebu za toplinom i udobnoscu. No, cim sam se prijavila i usla u sobu, jedva odlozila kofer, zazvonio je telefon. Informacija koju sam dobila me je bacila u letargiju. Gospodin je, zbog vanredne situacije u Prepolju, u kome je bila strasna poplava, otisao u isti, bivsi „zvezda vodilja“ celog Sandzackog kraja. Shodno tome, sastanak je odlozen. Bicu kasnije obavestena kada ce mi biti uprilicen.
Iskreno, navukla sam se na ovaj posao. Bivao mi je sve znacajniji i znacajniji. Zivot je dobio novi ukus i boju. Bila sam skoro razocarana sto mozda necu upoznati cuvenog i opasnog Mehmedspasica. No, sada sam bila u Novom Pazaru, za koji nisam imala predstave, sta moze da mi ponudi. Mozda malo orijentalnog smeka u nekom svilenom komadu, sladila sam se.
Taman sam se istusirala, sto sam vise ucinila iz dosade nego iz potrebe, kada je opet zazvonio telefon.
Pomislila sam, da mi ipak zakazuju sastanak sa Mehmedspasicem…
Bila je to recepcionerka, koja me je razgaljeno pitala da li sam voljna da primim jednu posetu u sobi,ili cu sici u restoran, na branc sa istim.
Bila sam ne malo iznenadjena, obzirom da mi komsija u Zemunu nije nista vise zakazao od sada se pokazalo, eventualnog susreta sa covekom koji je bio i dekan, izmedju ostalog, Internacionalnog univeziteta. Posebno me je iritirao ton kojim mi se obracala.
„Ne ocekujem nikakvu posetu“. Hladno sam rekla.
„Da, gospodin je rekao da mogu da ocekujem od Vas takav odgovor. Gospodin je rekao i da ne prihvata ne. I da cete se prijatno iznenaditi. I da se odlicno poznajete“…Poverljivo je dodala:“Ne odbijajte ovo, ni slucajno, kakav je…Ahhh“.
Sada sam bila vec radoznala.“Ok. Silazim za 15 minuta. Recite to gospodinu…“
„Necete se razocarati“, zadovoljno je mljacnula recepcionarka.“Dovidjenja i hvala.“
Ovlas sam se prosusila, obzirom da je u hotelu bilo prilicno toplo. Navukla moje bele pantalone od pune svile i jedan mali bez demperic i sisla dole, u hotelski lobi.
„Gorane!“ Vec sam ne razmisljajuci uletala u zagrljaj najsladjeg tajnog agenta na svetu.
„Gorane, wow covece. Mislila sam da si gotov!“ Sad mi je bilo jasno mljackanje recepcionerke.
Bio je to Goran u svoj svojoj velicini i sjaju. Za razliku od mutnog osmeha kojim me
je castio u Bugarskoj i Turskoj, ovo je bio najlepsi osmeh koji sam videla od kada sam u ovoj avanturi. Osmeh topao i prijateljski, iskren i tek, tek pomalo maciji, vuciji i …seksiji…
Nisam se suzdrzavala, postavljala sam sva pitanja koja su mi pala na pamet.
Uz tost, pekmez i sok od pomorandze, tople buhtle i pecena jaja, Goran je smireno i strpljivo odgovarao, sve vreme me siroko gledajuci.
„E klinac, ne gledaj me tako, ja sam zena u godinama.“
Pomislila sam ja crveneci kao bulka, sto mi bas nije bilo svojstveno.
Ni takve misli, ni da crvenim, da obrazlozim.
Sustina je bila, da ne davim, u tome da je Goran mene svesno stavio u opasnost(!?), ne ocekujuci naravno, da cu se uopste susresti sa zmijurinom.
Sustina je i bila u tome da ekstremisti ukradu sporazum, jer je to bio nacin da se isti pocne sprovoditi i na njihovim evroazijskim prostorima. A ko bi torinski mogao da ukrade nekoj zvanicnoj delegaciji? Ili nekom frajeru Goranovog kalibra. Bila sam kukavicije jaje i kolateralna steta. Kroz salu sam rekla, da sam onda misiju ispunila u potpunosti…
Sto je bila potpuna istina.
Uz kafu, Goran mi je na sto tresnuo i jednu kovertu. Uzela sam je radoznalo zavirujuci u nju. Bila sam milioniti put iznenadjena! Torinski je bio u mojim rukama.
Najzad!“Slusaj“, nastavio je Goran, dok sam ja proveravala da li je ceo dokument u mojim rukama,“nisam hteo da te ponovo upetljavamo u ovu pricu…Mislim da je ovde bas opasno za Tebe. Ali su insistirali..Kao Ti si jedina u toku…A tvoj drugar Hamza je rekao, da zna da si zilavija nego sto izgledas. Da li Te on bas dobro poznaje?“
Upitao je Goran, ucinilo mi se, radoznalo.
Pocela sam da se zabavljam, u svoj ozbiljnosti situacije. „Cekaj, cekaj, kakvo je to pitanje!?“ Upitala sam, toboze uvredjeno.
Zatreptao je jedva vidljivo, krajickom oka…
Hm!?
„Nemoj da se ljutis…“
„Ma, ne ljutim se. Sta ti je. Isli smo samo zajedno na studije. I to je sve. Ali smo se nekada intenzivno druzili. Nisam spavala sa njim, ako te to interesuje“.
Osetila sam gorcinu. Vise se interesuje za moje zdravlje medjunarodni spijun gvozdena srca, nego moj muz. Oneraspolozila sam se i pogledala na mesto gde mi je do nedavno stajala burma.
Jedan dan, dok sam kuvala vodu za nesicu u kuvalu, isto mi je eksplodiralo u ruci. Valjda je doslo do nekakvog kratkog spoja, sta li.. Osetila sam uzasan bol, a burma mi je gorela. Jedva sam je skinula sa ruke. Zlato se na jednom mestu istopilo i napravilo mi mali oziljak. Burma je ostala upropastena. Simbolicno, licilo je to na razvod braka.
I onda neka neko ne kaze da zivot ne pise romane!
„I sta ti to znaci, da je u sred Srbije opasno za mene? Pobogu, zamalo me nije udavila onolika zmijurina. U Novom Sadu me mal nisu pregazili, u Bugarskoj su pucali na nas. Sta ti to znaci, stvarno, reci mi!?“
„Ih, ovde je mnogo zlih sila upetljano. Moze mrak da Te proguta na nebrojeno mnogo nacina.“ Zabrinuto je komentarisao Goran.“No, sad si Tu…Moram da idem, imam jos neka posla ovde, ali veceras cemo se videti, ako zelis. Izveo bih Te na veceru..Da proslavimo ponovni susret…“
„I da mi ispricas, odakle Ti Torinski…“Dodala sam ja.
„Ok. I da Ti ispricam…Ali Te molim, da ne izlazis u grad…Ne znas u koje kafice svracaju Srbi, pa da se ne nadjes u neprijatnoj situaciji.“
„Ej,covece u Turskoj si me pustio…“
„Slusaj,“ prekinuo me je zapovedno.“Samo me poslusaj. Hoces li moci?“
„Hocu“.
„Obecavas?“
„Obecavam“,rekoh rezignirano.
Poljubio me je nezno u obraz i odjezdio u dan.
E. E. E.
Eto sad!?
Sta je ovo!?
Malteski soko!?
Romansa!?
Srednje godine!?
Muz koga nema!?
Ostala sam u restoranu i narucila jedan viski, da malo razmislim.
Nehotice, slusala sam razgovor dvojice gostiju za sankom:
„Milica. Moja majka je Milica“. Govorio je jedan zajapureno.
„Ma koja Milica. Mersiha, jadan ne bio. Stvarno ti fali daska u glavi. Mi sandzaklije moramo znati da nam je Alah dao jednu priliku da se opametimo i pratimo naseg vodju“
Tu je pomenuo prezime mog sutrasnjeg domacina…Lecnula sam se i naculjila usi. Mozda je Goran bio u pravu.
Sta kog djavola trazim u Novom Pazaru!?
„Moramo da shvatimo da pisemo sami nasu istoriju, ne da nam je pisu komsije Srbi. Doslo je vreme da mirnim putem ostvarimo hiljadugodisnje snove. A to je da se oslobodimo smrtonosnog zagrljaja Srbije. Ej, nema nas kao naroda u Ustavu! I deca nam uce o sv. Savi!“
„Jadan, sta zboris. Sta bi Ti, da Srbije za fildzan ostane?“ Crven je u licu bio onaj sa majkom Milicom.
„Ma, neka je za fildzan ostane, bas me briga“. Dodao je ovaj drugi mirno.
Srucila sam viski niz grlo i odjurila u sobu.
Goran je bio u pravu.
Ma,kakva vecera sa njim.
Imam sporazum, palim za Beograd.
Okrenula sam broj recepcije i zamolila ljubaznu recepcionarku, da me poveze sa autobuskom stanicom. Ona naravno, nije odolela da ne prokomentarise moj susret sa Goranom, uz pitanje nisam li se valjda razocarala?! Sta li!?
Razocarenje je usledilo: Autobus sam imala tek sutra, sto je znacilo da moram da prenocim u Tadzu. Moram reci da ne znam da li sam bila uplasenija zbog skorog susreta sa Goranom, ili zbog boravka u Pazaru.
Ej, Srbijo, medju sljivama…

Kisa i moje nove cipele

„Mili, stvarno preterujes. Stvarno mislis da je klipan koji me sedmi put pita da li sam model, na toj mrezi, idealna prilika za mene?!“ Urlala sam iz garderobera, pakujuci stvari za Novi Pazar.

„Mama, kako nije, inace si pola zivota provela sa onom Tvojom krojacicom“. Rekao je moj mladji zureci u ekran.

Stariji je suflirao:“Majka, pa on je shvatio sustinu Tvog bica koje vapi za dobrom kupovinom“.

Ukapirala sam ironiju. Svog polozaja i svoje strasti. Koja je bila na dijeti, obzirom na ocev odlazak i smanjenu platu… Trpala sam u torbu onaj divni sivi kostim koji je premijeru imao u Briselu. Pakovala sam ga i mislila – od Brisela do Novog Pazara, mali je korak…

„Ma slusajte“, prisla sam i sama ekranu „kada me vec provocirate, taj frajer prica o nekim igrama za decu. A ja se, momci moji, mogu igrati samo mame i tate. I to sa Vasim ocem, da znate. Nikog drugog ne zelim da vidim…“ Rekla sam tihim, zalostivim glasom.

Mladji me je pogledao tuzno:“Znas, ovde ima mnogo laznih naloga. Ponekad pomislim da je iza toga nas tata…Ljubomoran je kao pas. Stalno pita da li se vidjas sa nekim…A i ovako mi je komenatarisao da se u poslednje vreme ne skda sa kompa…Prave ste cvecke, da znas. Nista bolje ni ne zasluzujete. Ni on ni ti.“

Ma sta ljubomora ima sa tim, pomislila sam sa gorcinom. Samo ljubav. A nje izgleda nema.

Malcu sam se nasmesila i pomazila ga po kosi.

Stariji me je zabrinuto merkao: „Neces valjda nositi te bele pantalone po ovoj zimi mama? Samo Te posmatram…Fali Ti neka daska u glavi da znas. Pakujes se celo posle podne. Gde ides u stvari“?

Ispricala sam i njima, manje – vise sve. Ne opterecujuci ih detaljima koji su nosili smrtnu opasnost. Umanjujuci znacaj dogadjaja, naravno. Bila sam im duzna istinu, ali ne onako zastrasujucu kakva je u stvari bila.

„Ha, pa bas je dobro sto vise ne radis studente, rece mladji sin. Eno ih siroti strajkuju pred ministartvom…Zamisli da su kevu u kostimicu poslali da pregovara“ Sada se vec zezao, gledajuci u brata.

„Ma,sta ti znas, rece moj student. Neradnici su to, hoce da destabilizuju sistem. Sto nisu radili preko leta“, rece moj stariji, razdrazljivo.

„Pa kao sto vidite, na primeru oba tumacenja, u Srbiji svaka istina ima bar dva kraja“, rekoh ja pomirljivim tonom uvaljujuci im kolace, koje sam pravila vece pre toga. Hrana kao uteha, bila je ovog puta, evidentno.

I meni i njima.

„Ma, treba mu napravit bistu u Pazaru, ili nazvat ulicu po njemu. On je ponos i olicenje Sandzaka. Nikad nismo imali uspesnijeg vodju. Ovi sto ga ne vole su ljubomorni na njegove automobile i ostalo sto on ima, a oni ne. Ja bih uvek birao uspesnijeg vodju. Ko ume za sebe umece i za druge. To je pravi musliman kad je vredan i ume da se snadje i zaradi. Cilj je uspeh na ovom i na onom svetu. On ce jedini dobiti autonomiju, jer je u svemu uspesan, pa ce biti i u tome. On bi trebao da bude i prvi na celu te autonomije, kao sto je prvi u svemu. Pravi prvak u narodu. Nema potrebe da prica sa ovima koji ni kola nemaju i nisu mu ni do kolena. Oni bi da budu vodje muslimanima, a ne umeju ni za sebe nesto da obezbede. Takvi nam nista ne trebaju.“Pricao je sto na sat vozac koji me je sacekao u rano jutro, kada sam stigla u prohladan i maglovit Pazar, dok me je vozio u hotel.

Srce mi je jako kucalo, jer cim sam izasla iz autobusa, videla sam dobro poznati automobil, koji mi je spasao zivot u Bugarskoj. Bio je to Goranov BMV 7.

Po svemu sudeci,taj auto za koga sam naivno verovala da je u vlasnistvu republike, nije bio ni Srbijin ni Goranov.

Po svemu sudeci, nista nisam razumela.

Groznicavo sam razmisljala. Kakve veze ima uspesna stranka u Zemunu, sa Novim Pazarom?

Da li i oni rade na „destabilizaciji vlade“, kako se posprdno moj stariji sin izrazavao kada je govorio o strajku gladju studenata u Beogradu?

U kakvoj sam ja toj zaveri?

I da li ista mozda prevazilazi moje moci?

Vozac je i dalje neprestano govorio, a ja sam osecala vrtoglavicu:“Sada i formalno skoro 90% bošnjačkih predstavnika zahtijevaju rješavanje statusa Sandžaka kroz formiranje autonomije, odnosno 30 od 35 vijećnika u Bošnjačkom nacionalnom vijeću stoji na tim pozicijama“.

Prekinula sam ga, ljutitito:“ Zaista sam premorena, nisam raspolozena za politicke tirade. U Srbiji smo. I sto se mene tice, tako ce i ostati. Samo me odvezite do hotela“

U meni je izgleda prokljucala krv nasih predaka i nista mi Vise nije bilo vazno.

Posebno ne ljubavni problemi.

Ma, bas me briga.

Srbija zove.

 

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑