Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Dobrica Cosic

Viva la musica

O b(l)ogovima i b(l)oginjama

..Vec nekoliko godina unazad sam prilično vidljiva na socijalnim mrežama, pa i na facebooku, koga istinski prezirem u ime populizma koji nudi. No, koristan je. Imam uvid u to šta mi radi dete, komuniciram sa mojim klincima u školi, sa obožavanim rodjakom u Atini koga nisam videla decenijama, share tekstove koje pišem i koje tamo skoro niko ni ne čita :)…Znam šta se dešava u gradu. Saznajem novosti pre novinara…E na toj mreži, pre neki dan, jedan drugar (isključivo sa mreže, isključivo sa mreže, privatno se ne poznajemo, a ne bih ni da ga upoznajem, nije dobar frajer, vidim na slikama) prilično duhovit i ironičan, objavio je status koji otprilike glasi ovako, parafraziram: Na internetu svako može da izabere svoj lik i delo, zašto onda neki biraju da budu tupani?

Već sam više puta komentarisala kako imam istinsku potrebu za pisanjem, koja je izmedju ostalog i rezultat decenijskog gutanja raznih književnih naslova, od onih apsolutno bezvrednih, do vrhunskih.

Valjda mi je dosadilo da budem konzument, pa sam želela da postanem i kreator.

Prokreator, ako bih laskala sebi.

Najviše od svega što volim na blogu je činjenica (bar sam ja tako mislila do nedavno) da si potpuno slobodan da iskazuješ svoja osećanja, mišljenje, znanje, seksulanost, talenat, lepotu, glupost. I da ćeš uvek, ama baš uvek naći sebi sagovornike i one koji misle kao ti. A ako ti neko i da negativan komentar, uvek ga možeš izbrisati.

Idealan svet, od svih najidealniji. 🙂

Pre neki dan sam tako, u tom idealnom svetu slobodnog blogovanja, nekoj ribi sa zmijskim imenom bloga, koju ni slučajno neću da reklamiram, napisala afirmativni komentar podržavajući njen vrlo političan tekst na račun slobode novinarskog izrazavanja. (Ironija je da upravo sada, dok ja ovo pisem Tomislav Nikolić na tv daje uputstva novinarima kako da pišu. Ima li u Srbiji analitičkog, istrazivačkog novinarstva? Pita on. Kakva cenzura, pita on.)

O bože.

O tempora, o mores.

Dakle, riba zmijskog imena piše javno se obraćajući Ljiljani Smajlović (uputstvo za moje mlade čitaoce/ pogledajte na Internetu ko je ona, ne pitajte mene please 🙂 ) i ja joj napišem u komentaru „nema slobodnih novinara. ali ima slobodnih blogera, srećom“

Istih tih dana, na jednom drugom vrlo ironičnom blogu, koji istinski podriva sistem vrednosti u kome živimo, ali zaista, administrator bloga ( koji je pod pseudonimom, pojma nemam ko je, mada bih mogla da saznam ako bih se potrudila, pretpostavljam), prvi put, (inače kao svaki blogerski bog sa gomilom čitalaca nikad ne odgovara na moje komentare) vrlo uznemiren ( čitaće on ovo, hoće, hoće :)) reaguje na moj komentar na jednu brutalnu sliku ko sve oplakuje smrt Dobrice Ćosiča, da ništa nisam razumela (sad ja dižem obrvu, al me mrzi da se slikam da Vam pokažem). Obesila sam pesmu inače

Tada sam  shvatila…

Nema slobode.

Nigde.

Pa ni na blogovima.

Moram se vratiti pisanju mog romana.

Meni to život spasava, ali bukvalno.

Dobro jutro.

Marginalije ili zasto ne slusam narodnjake

Ne volim da pišem o svakodnevici. Banalna je i dosadna. U mom slucaju kao neka visoka kula sastavljena od navika, suženih izbora i briga samohranog roditelja što sam već godinama. Udovički status može da uzbudjuje samo zlurade i dokone umove, kakvima sam, na žalost, često okružena.

Što više pročitanih knjiga, to manje prijatelja, pronadjoh nedavno. Ne znam čije je. Ali liči.

Kada sam bila mala, omiljena bajka bila mi je Andersenova Snežna kraljica. Identifikacije sa Gerdom se nikada nisam oslobodila, koliko god se trudila. Spasiti Gerda sa dalekog severa i ugrejati ga svojom ljubavlju. Biti akciona heroina na jedan uvrnut način u potrazi za ljubavlju. Ljubavlju cije i srce i oko postaju zli usled komadica onog užasnog ogledala sto se razbilo i rasulo po celom svetu…

  1. godine otac srpske nacije, Dobrica Ćosić, objavio je svoje Vreme vlasti 1. Radim u RTS TV NS. Novosadski sajam knjiga, vodim književno podne predstavljanja  pomenute knjige. Vodimo Dobricu Ćosića na ručak u neki kineski restoran kod spomenika Svetozaru Miletiću. Secam se da je na ručku bio Rajko Petrov Nogo, autor jos uvek aktuelne Golubnjače, Jovan Radulovic i ne mogu da se setim, ko je bio izdavač te knjige!? BIGZ, Nolit, Prosveta, pojma nemam. Imam 32 godine i čvrsto verujem da je umetnost, iako je rat oko nas i u redakciji svakodnevno, izvan i iznad svega. U to i dalje verujem ponekad.

Imam 32 godine i potpuno sam anonimno simpatično lice pred kojim se slobodno i otvoreno priča.

I tako, priča Dobrica Ćosić o raznim književnim i političkim temama, i onda uz put ispriča, kako je posle drugog svetskog rata na jednom partijskom sastanku dobio zadatak da sa Josifom Slavenskim napravi nacrt kakva će se muzika slušati u Jugoslaviji u narednim decenijama. I tu, reč po reč, Josif i Dobrica se ozbiljno sporečkaše oko zadatka. Po sopstvenim rečima, Dobrica je bio za zapadnjacku orijentaciju, a autor Balkanofonije i Simfonije Orijenta, Slavenski, za balkansku orijentaciju. Na širem partijskom sastanku, kad se glasalo, opcija Slavenskog pobedi. I na tom jedinom ručku na koji sam ja vodila čuvenog pisca, koga mozete negirati ali ga ne mozete izostaviti, da se razumemo, Dobrica umorno uzdahne:“I tako danas slusamo Cecu.“..

Mislim. Ja nisam ništa zaboravila. Ni kako je bilo devedesetih. Ni Arkana ni užas turbofolka, ni malog vlasnika ružičaste televizije kako potrčkuje sa ostalom svitom i dvorskom kamarilom za autorkom Noćč i dana ciji su nadahnuti tekstovi u novinama skidali glave. Dok su „filosofi“, od kojih su danas mnoge znamenite ličnosti srpske kulture po Srbiji,  bljuvali hvalospeve na račun njenog književnog dela. I onda, kad taj ideolog devedesetih koji je otvorio vrata bedi duha, siromaštva i prostakluka i jednoj poseljačenoj Srbiji sponzoruša i ratnih profitera, otvori devedeset tv kanala i jos se slika na istim, sa sve pričom o tome kako se obraca urbanoj ciljnoj grupi, prozivajuci jedine tragove istinske demokratije (ako je uopšte ima na ovim prostorima, ako je uopšte ima igde) meni pozli.

I setim se raspadnutog ogledala koje širi zlo po celom svetu. I ledi srca i oči.

I nemoj neko više da mi pomene narodnjačke koncerte. I pevaljke. I reality programe.

Ej bre, pa moji klinci u Saobracajnoj školi u Zemunu, sa periferije, marginalci, pišu bolje sastave o temama, Za i protiv reality programa i Izmedju Guče i Egzita od cele srpske intelektualne elite. Ako i nje ima. Ako i nje ima…

I moji klinci i koleginica i ja smo svetski prvaci u jednoj akciji u kojoj je ucestvovalo 49 škola iz celog sveta. I vest smo poslali i Tanjugu i Beti, i Studiju B i RTS i…ma svima redom. I to je objavio samo radio Beograd Prvi program. Da se neko pošibao, naprostačio, nalupetao i nakrao, bilo bi na svim medijima…

Pre neki dan mi Marina Abramović postala prijateljica na facebooku. Prvo mal nisam pala u nesvest kad sam videla da ima profil, a onda mal nisam pala u nesvest kada je prihvatila zahtev za druženje. Pa onda mal nisam pala u nesvest jer izgleda da ona sama zaista postuje, kao i sav ostali svet.

Ona je za mene uvek bila nepristajanje. Umetnik života i smrti. Usamljenosti sa jedne strane i opake, moćne seksualnosti sa druge. Totalnog, apsolutnog . Fine ironije. I grubog sarkazma. Zena koja je umela i koja ume da priča priče, na svoj, beskompromisni način.

Kod nje sam našla,  citirala je nekog, baš me briga koga, da je umetnost rat, a ne fina i udobna lepota, kulturtregeraška.

Nego kako. Nego kako! Nema kompromisa i pristajanja!

Nema banalnosti i loše muzike, jeftinog humora i lakih književnih rešenja, da bih nastavila svoj roman.

A od kad sam bila na koncertu omiljene mi grupe Jamiroqai u prvom redu i od kad mi je Dzej Kej pevao lično u mene gledajuci, što sam možda pomalo i umislila, moju najomiljeniju pesmu na svetu Cosmic girl…

Mislim…Nemoj neko da me dira.

Imam i jos neke nove sjajne, brilijantne drugarice umetnice skroz, ovde u ovom virtuelnom svetu. Njima posvecujem ovaj mali post.

Meni je tek danas danas počelo leto.

Website Powered by WordPress.com.

Горе ↑