Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Hrvatska

Ne znam ti ja nista

Podigla sam slusalicu: „Halo?“ Iz slusalice se nije cuo niko. Cak ni disanje. Ponovila sam „halo,halo“ vise puta. Lecnula sam se. Ovo nije bio dobar znak. Nije bio nikakav znak, da budem precizna. Lakonski sam pomislila da je mozda u pitanju greska. Spustila sam slusalicu i pogledala se u odraz na mracnom ekranu. Odjednom sam imala ogromne crne podocnjake, mracne kao nalet teskobe koji sam osetila. Bio je tako jak da sam izgubila vazduh. Jedva sam disala. Plasila sam se onoga sto je dolazilo. Mracno i zastrasujuce, valjalo se iza brda.

Istini za volju, ova prica bi trebala da dobije humoristicki obrt da bi i dalje bila uzbudljiva. Elementi apsurda i totalno neocekivan kraj su bili skoro neophodni.

A ja, ja nisam znala gde da trazim obrt, jednako kao sto nisam bila dalje od pocetka u potrazi za vukovarskim blagom.

Ono sto je bilo poseban apsolutno fucking shit bilo je cinjenica da su mi na poslu uvalili neke Amere koji su me cekali vec sledeci dan da ih upoznam sa situacijom na srpskom kulturnom nebu. Kao da sam ja odjednom postala neki strucnjak za USA i odnose sa njima, kojih mi je najiskrenije, bilo preko glave.

Bilo ih je troje. Totalno su bili moderni u onom post hipi stilu koji su nove generacije tako volele. Rekla bih hipsteraj, sto su oni naravno, negirali. Vozili smo se biciklom po Beogradu po cici zimi. smucali se po klubovima u Savamali, mlatili praznu slamu po Beton hali i njenim restoranima koje sam i ja volela. Skadarliju nisu ni pogledali, Gardos im se vise dopao. Imao je neku patinu i bio autsajderski, sto su smejuci se, priznali da vole. Vodila sam ih do Subotice koja im se strasno dopala, do Sida da gledamo Savu Sumanovica i Pijani brod, do Pozarevca i Milene Barili… Uglavnom su se interesovali za likovnu scenu sto mi je u samom startu bilo sumnjivo, ali nisam imala nikakvu informaciju od moje tajne veze u Americi da su slali ikakve nove operativce. Ovih dana i onako je akcenat bio stavljen na Zagreb, a ne na Beograd, zbog Kolindine inauguracije….

Ono sto je bila bas poteskoca, bila je cinjenica da mi je voznja bajsa po cici zimi pokvarila i onako los hormonski balans koji sam navukla sa onim groznim serumom istine u Americi. Krvarila sam najstrasnije, danima. Imala sam poteskoca i sa bubrezima, pa sam se nalivala nekim biljnim mesavinama u tolikim kolicinama da mi je uglavnom bilo muka. Miris usirene krvi svakako nije pomagao da se mucnina smanji.

Nosila sam vunene carape i par puta i pojas na ledjima….

Toliko o seksepilu, uzdisala sam ispijena i zamorena.

Da stvari budu jos gore na ledja mi se natovario i Todorov, koji je u Beograd poslao neko cudoviste da mi bude pri ruci i da me kontrolise…

Sinovi su bili bas zabrinuti za mene, a i ja, kada sam ga upoznala. Frajer je bio grozan rusofil, a ja sam imala troje amera (dva muskarca i jedna devojka) na staranju. Sedeli smo u Staroj Hercegovini dok je on komadao krvavi komad mesine a ja sedela sva uzasnuta (i krvava nista manje od njegovog parceta, mogao je i mene da prikolje, hladno):“Borio sam se od 1991-1999, Hrvatska, republika Srpska, prvi i drugi rat u Čečeniji, Srbija – Kosovo i Metohija. Bio sam onda u Vukovaru. Sve znam. Sad sam u Novorusiji već godinu dana. Imam i srpsko i rusko državljanstvo, Najmanje šta očekujem je da me dobrovoljac Toma Nikolić dočeka na transporteru kada na jesen dođem da oslobodim Srbiju od evrofanatika. Donjec – Odesa – delta Dunava – Beograd to je naš pravac.
Jedno pitanje je da li će hapsiti i one zle francuske Legije i one naše nesrećnike u UN misijama koji za sitne pare ratuju za SAD i NATO dok im je NATO na Kosovu i Metohiju. Pu, jebem Ti zivot! I sad me skinuse i poslase pre vremena u Beograd. Sto ne uzmes parce mesa, bogovsko je, zeno. Jebo te, sva si ubledela.“

Ne znam ti ja nista

Zatvorenih ociju sam slusala sina kako mi prenosi pozdrave od bivseg muza i naseg drugog, velikog momka. Njega, pak nisam mogla da se nagledam. Porastao je, smrsao i dobio jednu boru, sa strane, u dnu osmejka, koja ga je cinila muskarcem, a ne mojim malim decakom. Ipak nije bilo vreme za porodicne peripetije i ljubavnu drame, vec za posao. Bilo ga je i preko glave.

I dok je megalomanska nepismena vlast vracala ikonografiju devedesetih, servirajuci nacionalni patos i istorijske vecne teme, uz jedno „obecanje ludom radovanje“) i zvalave govorancije, na meni i Vladimiru je bio spas celog naseg poznatog sveta.

Eh, umetnosti, umetnosti.

Na niske si grane pala  kada treba da te brane dvoje zaludjenika, oboje sa teskim promrzlinama na nogama u onoj snezini. Izgubila sam i dva prsta na levoj nozi. Nije mi bilo zao. To su simbolicno bile bacene jebene jebene jebene usrane visoke stikle u kurac.

U snegu sam izgubila i lepe manire.

Sve sam vise licila na moju autorku, a sve manje na Vladislavu.

Ustvari, belina mi je potpuno promenila zivot.

I karakter, ako je to moguce.

Kao da zivis neki drugi, sasvim tudj.

Jedva sam cekala da ostanem nasamo sa Vladimirom, ispracajuci naoko strpljivo nase americke domacine iz sobe.

Evo sta mi je rastumacio iz dela papira koje smo dobili od naseg misterioznog domacina.

Ono sto je bilo zabrinjavajuce je da je on, bio vlasnik transportne kompanije kamiona koji nas je udario.

Kamion je pronadjen napusten, na jednom doku Cikaga, ali bez ikakvih otisaka i tragova u njemu. Samo na osnovu broja sasije motora je utvrdjeno njegovo poreklo. Nije imao ni tablice.

Pitala sam se kome je bilo stalo da ga optuzi?

Ili, zasto bi on prvo davao takve tragove, a onda iste unistavao. Bio je zaista istinski presrecan zbog Prediceve slike. To se nije moglo glumiti. Sumnjala sam da je bio potomak lica sa slike. Samo to bi objasnilo takvu posvecenost i strast. Ili je bio, potpuno, totalno lud.

Tragedia demonica.

Dakle…

„Hrvatska, iako je tek zakoračila u Evropsku uniju, već je počela da koči ulazak svog suseda – Srbije. Hrvatski poslanici N.N zatražili su u Evropskom parlamentu u Strazburu da povraćaj „opljačkanog hrvatskog kulturnog blaga tokom rata devedesetih bude deo pregovaračkog paketa za ulazak naše zemlje u Evropu“.

 Kako je navedeno u dokumentu, do 1993. je iz Hrvatske „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Veliki deo vraćen je do 2008. godine, ali je od tada do danas iz pravca Srbije otišlo „svega nešto više od stotinu“.

„To blago nije otuđeno ili ukradeno, već je sklanjano kako bi bilo sačuvano od uništenja. I to nije hrvatsko kulturno blago, već blago Srpske pravoslavne crkve. Ili Hrvati ne znaju šta traže ili možda Hrvatska hoće da pošalje poruku Srbima da želi da se vrate.“ (pise u drugom dokumentu) 

Niko iz Srbije ne protivi se tome da ono što je sačuvano iz srpskih eparhija u Hrvatskoj u njih bude i vraćeno, ali tamo gde žive Srbi i gde su obnovljene crkve. Problem je gde vratiti one ikone iz hramova koji su uništeni.

Nekada je postojao Muzej Srba u Hrvatskoj, a Srbi su bili konstitutivni narod u Ustavu. Sada nema ni jednog, ni drugog. 

Iz Srbije tvrde da oni koji su spasavali kulturna dobra tokom rata, izričito su protiv da Srbija podleže „hrvatskim ucenama“ i podsećaju na mnoštvo srpskih crkava i manastira koji su spaljeni i uništeni:

 „Kad se vrati narod i kad se poprave crkve, i mi ćemo vratiti ikone. Većina stvari koje su do sada vraćene vraćene su političkom odlukom, bez konsultovanja struke“, porucuje srpska drzava.

Osim crkvene imovine do sada je vraćena čuvena Bauerova zbirka, u kojoj je bilo i srpskih umetnika, i deo kolekcije iz Muzeja u Vukovaru, koji je takođe bio srpsko-hrvatski, pa je kroatizovan.

Ipak, ogroman deo blaga koje je nestalo, ako već nije spaljeno i ruinirano, završio je u rukama hrvatskih lopova i trgovaca umetninama. Asocijacija izbegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske podseća da je nestalo oko 7.000 ikona, od kojih se neke i danas prodaju „na crno“. Takođe, navodi se da je, osim ikona i bogoslužbenih predmeta, uništen i najveći deo srpske spomeničke građe, među kojom i 3.000 spomenika NOB, vezanih za antifašističku borbu Srba.“

 „Ovo bi se moglo nazvati kulturocidom, odnosno kulturnim genocidom, ako se zna  da su knjige pisane ćirilicom odavno završile na lomači“, pomislila sam.

„Najvise kulturnih dobara vraćeno je manastirima u Boboti i Dalmaciji. Tako je, recimo, u Crkvu Svetog Georgija u Boboti vraćeno osam ikona sa ikonostasa, zatim barokne keramičke peći iz dvorca Eltz u Vukovaru, pet srebrnih okovanih ikona s ikonostosa Crkve Sv. Arhanđela Mihaila u manastiru Krka. Vraćene su i skulpture od drveta iz kolonije naive iz Banje Janković, kao i vukovarska biblioteka, koju je evakuisala JNA, sa oko 3.500 knjiga.“ Bila sam zabrinuta, a razloga je bilo i previse. Dakle, nismo mi losi momci, zajedno sa Rumunima. Ili, ipak jesmo!? I sta onda uopste radim u Americi?

Ne znam ti ja nista

…Stajala sam na ivici sume, divnog i suncanog dana. Moj Anselmo, gospodar celog sveta, od Oseka do Zemuna, ovde u Vukovaru, celom linijom reke, mi je prilazio, mekano, kao neka velika sarena macka . Iako su me majka, a i opatice ucile da kontrolisem svoja osecanja, nisam to uspevala. Osecala sam laku vrtoglavicu. Zarumenela sam se. Moj verenik je u rukama nosio nesto. Kada mi je prisao, rekao je pruzajuci mi predmet: „Stigao je i krst. Rubin je neprocenjiv…Svadba ce biti…Najbolja na svetu“.

Sretno sam se nasmejala. Nisam mogla da docekam dan kada cu mu pripasti. Cela. Nije me interesovalo drago kamenje. samo i jedino ljubav…

Kada su me obecali Kazimiru Anselmu, nisam bila zadovoljna sto ulazim u tu staru, nemacku porodicu. Sto me odvode iz mog doma gde sam rasla okruzena udobnoscu i bezbriznoscu. Od moje dadilje kojoj sam pricala sve svoje tajne. Od mojih konja i mojih drugarica. Moje sestre. Ali, moje je bilo da se pokorim. Vazda je bilo tako. Roditelje sam i onako retko vidjala. Za njima nisam zalila.

Mislila sam da ce tako biti i sa Kazimirom..

Poneka vecera. Poljubac u ruku. Bracne duznosti na brzinu obavljene.

Nisam znala sta je strast.

Nisam znala sta je ljubav.

Cim sam ga videla, znala sam da je on taj. Moj muz i ljubavnik. Krst sa rubinom mi je ispao u travu, gde sam se i ja spustila, onemocala od ljubavi…Anselmo je legao u travu pored mene. Na mene. Da osetim njegovu snagu.

To vece sam legla ozarena. Ocarana lepotom mogucnosti.

U pola noci sam se probudila od uzasa.

Sanjala sam blisku smrt i kratak brak.

Sanjala sam kako me ovde u Kroaciji udaju za cigana, a ja vicem da mi je muz ziv. Ziv. I kako mogu da me udaju za drugoga?!

Sanjala sam kako nase blago skupljano generacijama raznose u drugi svet preko neke velike vode, vece od Danuba.

Sanjala sam tri elementa: vodu, vatru i zemlju.

Vazduh mi je nedostajao.

Oh, tako mi je nedostajao.


„O cemu to pricate, zaboga? “ Iznemoglo sam pitala pomocnika ministra koga sam jedva cula iako smo bili na satelitskoj vezi. “ Samo sto me nisu ubili, a vi pricate o ulasku u Evropsku Uniju.“

Vladimir me je gledao iz stolice umorno, ali sa simpatijama, koje ranije nije pokazivao prema meni.

Bilo mi je drago sto ga vidim.

U sustini, osim lica moga dragog sina, koji je konacno stigao u Cikago, Vladino lice sam jedino i zelela da gledam.

Ona nesreca nas je definitivno zblizila, a cinjenica da smo jedno drugom spasili zivote, uticala je na neku novu bliskost koja se razvijala medju nama.

Jedva sam zavrsila razgovor, od koga pola nisam cula.

„Vlado, da li to znaci da nas nece primiti u EU ako ne vratimo Hrvatskoj vukovarsko blago, koje je u stvari u Americi? Jesam li ja to dobro razumela? Sudbina Srbije je u nasim promzlim rukama? A?“

Vlada je klimao glavom, bez reci.

Sada sam vec bila ironicna.

„Sve cu Ti objasniti, videces. Dok si ti spavala, ja sam dobro istrazio one spise.“

 

 

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑