Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Micigen

Ne znam ti ja ništa

…Sve je počinjalo da liči na jednu neverovatnu burlesku u kojoj sam ja bila jedini naivni gledalac. Kao da su svi već krišom pročitali kraj i ludo se zabavljaju, dok ja umirem. I to na nivou metafore, isključivo.

Imam dilemu, jednaku onoj kada sam trebala da pišem o pušenju Vladimirovog k….koje sam gledala u ogledalu. A posle, olako prokomentarisao da mu je dotična dama ušivala dugme na šlicu.

Ako nastavim pripovedanje u ovom tonu, ko će me sada čitati!?

Već sam izgubila one čitateljke sa osetljivim stomakom i izrazito moralističkim vidjenjem književnosti u tim scenama felacija, a sad bih mogla da izgubim i muške čitaoce, do kojih moram priznati, mnogo više držim, u svakom smislu.

A nisam bila ni Margaret Diras, ni Doris Lesing…Ko ih je čitao… Razumeće. Za ostale me boli uvo, valjda.

Bila sam Vladislava devojački Petrović. I bila sam stub soli u sred Amerike. Stajala sam pored jezera Mičigen i gledala neke velike proždrljive ptičurine, nesite, kako gutaju žive golubove koje je hranio mrvicama jedan uredni starčić. Pokušavao je da ih rastera, prvo rukom, a potom nekom batinom, ali su ptice bile potpuno ravnodušne. Gegale su se tromo, a munjevito lovile.

Volela bih da sam ja takav lovac, pomislila sam gorko.

Ostavili su me u Čikagu potpuno samu. Todorov je insistirao da se potpuno oporavim i da čekam dalje instrukcije. Vladimira su poslali u Pariz da se pozabavi pitanjem gubitka dela blaga na tamošnjoj carini.

Moji sinovi su bili u Beogradu. Mlađi je menjao devojke, a stariji poslove… Nisam to očekivala.

Nisam mogla da pomislim da će moje odsustvo od kuće tako bolno da se odrazi na njihovo odrastanje.

Za njihovog oca me je definitivno bilo baš briga. Imala sam dovoljno vremena da razmislim, lutajući najčešće po akvarijumu, dok mi se noga oporavljala. Prvih dana sam nosila fine cipele i lepo se oblačila. Amerikanci su bili mnogo nasrtljiviji od naših ljudi. Valjda su videli da sam strankinja. Onda sam počela da nosim trenerke, Ponekad bi namerno ostavila i pidžamu da mi viri. Išla sam i u kućnim papučama. Potpuno sam se uklapala.

Dakle, dok sam šetala između najraznovrsnijih nijansi plave, a ribe mi plovile iznad glave, osetila sam potpuni raskid sa njim. Iako se on desio još onda, kada sam mu, a to Vam nikad do sad nisam priznala, zalepila šamar na aerodromu i okrenula se da se više ne vratim. A on me nije zaustavio.

Razvod je posle toga bio samo mrtvo slovo na papiru. Kao i razumevanje među nama. Koje nikad nije ni postojalo. Bez obzira na dva sina. Lepotana.

Više od spoznaje da je nešto gotovo, što je ustvari odavno gotovo, me je grizlo nešto mnogo svežije. Osetila sam se potpuno izigrano. Kao da i nije bilo spasa života, tu, nikakvih.

Kada sam se požalila jedan dan razgovarajući preko neta sa Goranom da sam ostavljena sama i da ne razumem kako su mogli da mi uzmu Vladu, kometarišući da je valjda morao da ode i do Srbije da se vidi sa svojim roditeljima, Goran se grohotom smejao.

“ A šta ti misliš, da njega roditelji čekaju, a?“ Pitao je šeretski.

„Ma kao i svaki roditelji, valjda. Rekao je da su službenici…“

„Kakvi službenici, pobogu. Još njegov praprapra deda je bio višestruki špijun. Bežao sa Vukom u Zemun da piše pismo protiv Obrenovića… Baš si naivna. Poslali smo ti naboljeg operativca. A šta, ti našla da se zaljubljuješ u sred Čikaga! Ženo, što se nisi zaljubila u mene, ja ti mnogo bolje stojim. On nema ni mi…“

Prekinula sam vezu i ugasila kompjuter.

Prokleta, jebena Lizbet Salander.

I prokleta jebena Amerika.

Stvarno ne znam ništa.

 

 

Ne znam ti ja nista

„Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem.
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?“…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:“ Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…“Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: „Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?“ Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju…

Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…

Ako je ista bila laz…

Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.

Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…

U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.

Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:“Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…“ Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…

Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…

Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:“ Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.“

Mislim…Kakve nase namere!?

 

 

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑