Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

SAD

Ne znam ti ja nista

Podigla sam slusalicu: „Halo?“ Iz slusalice se nije cuo niko. Cak ni disanje. Ponovila sam „halo,halo“ vise puta. Lecnula sam se. Ovo nije bio dobar znak. Nije bio nikakav znak, da budem precizna. Lakonski sam pomislila da je mozda u pitanju greska. Spustila sam slusalicu i pogledala se u odraz na mracnom ekranu. Odjednom sam imala ogromne crne podocnjake, mracne kao nalet teskobe koji sam osetila. Bio je tako jak da sam izgubila vazduh. Jedva sam disala. Plasila sam se onoga sto je dolazilo. Mracno i zastrasujuce, valjalo se iza brda.

Istini za volju, ova prica bi trebala da dobije humoristicki obrt da bi i dalje bila uzbudljiva. Elementi apsurda i totalno neocekivan kraj su bili skoro neophodni.

A ja, ja nisam znala gde da trazim obrt, jednako kao sto nisam bila dalje od pocetka u potrazi za vukovarskim blagom.

Ono sto je bilo poseban apsolutno fucking shit bilo je cinjenica da su mi na poslu uvalili neke Amere koji su me cekali vec sledeci dan da ih upoznam sa situacijom na srpskom kulturnom nebu. Kao da sam ja odjednom postala neki strucnjak za USA i odnose sa njima, kojih mi je najiskrenije, bilo preko glave.

Bilo ih je troje. Totalno su bili moderni u onom post hipi stilu koji su nove generacije tako volele. Rekla bih hipsteraj, sto su oni naravno, negirali. Vozili smo se biciklom po Beogradu po cici zimi. smucali se po klubovima u Savamali, mlatili praznu slamu po Beton hali i njenim restoranima koje sam i ja volela. Skadarliju nisu ni pogledali, Gardos im se vise dopao. Imao je neku patinu i bio autsajderski, sto su smejuci se, priznali da vole. Vodila sam ih do Subotice koja im se strasno dopala, do Sida da gledamo Savu Sumanovica i Pijani brod, do Pozarevca i Milene Barili… Uglavnom su se interesovali za likovnu scenu sto mi je u samom startu bilo sumnjivo, ali nisam imala nikakvu informaciju od moje tajne veze u Americi da su slali ikakve nove operativce. Ovih dana i onako je akcenat bio stavljen na Zagreb, a ne na Beograd, zbog Kolindine inauguracije….

Ono sto je bila bas poteskoca, bila je cinjenica da mi je voznja bajsa po cici zimi pokvarila i onako los hormonski balans koji sam navukla sa onim groznim serumom istine u Americi. Krvarila sam najstrasnije, danima. Imala sam poteskoca i sa bubrezima, pa sam se nalivala nekim biljnim mesavinama u tolikim kolicinama da mi je uglavnom bilo muka. Miris usirene krvi svakako nije pomagao da se mucnina smanji.

Nosila sam vunene carape i par puta i pojas na ledjima….

Toliko o seksepilu, uzdisala sam ispijena i zamorena.

Da stvari budu jos gore na ledja mi se natovario i Todorov, koji je u Beograd poslao neko cudoviste da mi bude pri ruci i da me kontrolise…

Sinovi su bili bas zabrinuti za mene, a i ja, kada sam ga upoznala. Frajer je bio grozan rusofil, a ja sam imala troje amera (dva muskarca i jedna devojka) na staranju. Sedeli smo u Staroj Hercegovini dok je on komadao krvavi komad mesine a ja sedela sva uzasnuta (i krvava nista manje od njegovog parceta, mogao je i mene da prikolje, hladno):“Borio sam se od 1991-1999, Hrvatska, republika Srpska, prvi i drugi rat u Čečeniji, Srbija – Kosovo i Metohija. Bio sam onda u Vukovaru. Sve znam. Sad sam u Novorusiji već godinu dana. Imam i srpsko i rusko državljanstvo, Najmanje šta očekujem je da me dobrovoljac Toma Nikolić dočeka na transporteru kada na jesen dođem da oslobodim Srbiju od evrofanatika. Donjec – Odesa – delta Dunava – Beograd to je naš pravac.
Jedno pitanje je da li će hapsiti i one zle francuske Legije i one naše nesrećnike u UN misijama koji za sitne pare ratuju za SAD i NATO dok im je NATO na Kosovu i Metohiju. Pu, jebem Ti zivot! I sad me skinuse i poslase pre vremena u Beograd. Sto ne uzmes parce mesa, bogovsko je, zeno. Jebo te, sva si ubledela.“

Ne znam ti ja ništa

U sustini, stvari su bile mnogo komlikovanije od mog učešća u dogadjajima. U suštini, uvek je tako.

Agenti CIA sa kojima sam najvise komunicirala su mi otvoreno rekli da njihova dokumenta pokazuju da genocid nad Srbima nije bio srpska izmišljotina, već surova stvarnost. Advokati su na osnovu tih materijala već 1. avgusta 2000. dostavili Federalnom sudu u San Francisku dokaze da se u Švajcarskoj banci nalazi blago u vrednosti od 1,25 milijardi dolara, koje je oteto od pobijenih Srba. – CIA je dostavila spisak ustaških funkcionera i komandanata koji su likvidirali i pljačkali Srbe u NDH. Stvari su se vukle davno u proslost, a problem a amere koji su sve vodili pod drzavnom tajnom je bio vise od ekonomskog. Zašto se americki krimosi uopste mešaju u priču oko vukovarskog blaga…

Dokumenti pokazuju da je Švajcarska banka od ustaša primala zlato i srebro oteto posle genocida nad Srbima. Vlada SAD je pronašla i druge trezore u Švajcarskoj u kojima su ustaše sklonile oteto blago. Samo deo tog blaga vraćen je Titu. A jedan deo prebacen je u Argentinu, da bi se njime finansiralo skrivanje ustaša prebeglih iz Hrvatske.
CIA ima izveštaj iz koga se vidi da je 1952. godine, na primer, srpsko zlato iz Buenos Ajresa dovoženo u Švajcarsku i stavljano u trezore Švajcarske, ali i Vatikanske banke.

Dakle, stvari su bile…tante za kukuriku.

Srbi su uništili lepotu devedesetih, Hrvati četrdesetih…

Druga polovina dvadesetog veka je bio slika besčašća za sve nas na ovim prostorima.

Nije mi bilo dobro.

Sva lepota koju sam imala bili su moji dečaci. Inteligentni, duhoviti i lekoviti.

Beograd je bio okovan u ledu, kao i ja, od kada sam se vratila.

Noću sam mazala lice kremom od ljubičice, danju od nevena. Na oči sam stavljala kremu od bademovog ulja. Mangan, bakar i riboflavin su stvarali novu energiju, a mirisi bilja…Utehu, bar na tren.

Dobro sam se obukla i krenula na reku.

Ne znam ti ja nista

Amerikanci imaju cak …sedamnaest raznih sluzbi koje se bave pitanjima bezbednosti. Nista od toga ne bih znala da se nisam uvalila u ovu groznu i neopisivu avanturu kojoj se nije video kraj, i koja je vozila kao karusel iz koga bih najradje iskocila po cenu da razbijem glavu i polomim noge.

Ja sam jednostavna zena.

Volim da pravim kuglof. Danas sam ga pravila posle dugo,dugo vremena. Karlovacki. Divan. Nisam imala bermeta, pa sam skuvala malo Vranca, dodala cimeta i djumbira, klincica. Pustila ga da uvri. Uzela sam jednu crnu cokoladu, saku brusnica i suvog grozdja…Cetiri jajeta, trista grama secera i brasna, mesanog…Jedan margarin…Bio je fantastican. Posula sam ga prah secerom. Nismo ga jeli. Samo smo ga mirisali. Bio je to miris Fruske gore i doma.

Sreca.

Volim ljubav. Jedan na jedan, bez prenemaganja i izdrkavanja.

Cipele.

Reku…

Moje sinove.

Eto.

Inace, prostor Balkana je sve interesantniji američkim bezbednosnim službama. Osim funkcionera CIA koji retko dolaze na ove prostore, poslednjih godina sve češće Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posećuju agenti FBI i agencije za borbu protiv trgovine drogama DEA. Oni su razvili izvanrednu saradnju, pogotovo sa srpskim službama, u borbi protiv organizovanog kriminala, najčešće trgovine drogama i internet-kriminalom. Već gotovo dve godine na primer, agenti DEA nalaze se sa kraćim prekidima u Srbiji, pomažući srpskim službama u borbi protiv međunarodnog kriminala.

CIA prvenstveno ovde zanima vehabijski pokret i kolika je opasnost od njih. Takođe, zanima ih da li je Srbija i dalje tranzitno područje za raznorazne radikalne ekstremne grupe.

S druge strane, srpski bezbednjaci sve češće odlaze na obuku u SAD. Tako je nekoliko srpskih policajaca završilo obuku u borbi protiv organizovanog kriminala u američkom gradu Rozvel u Novom Meksiku, a dvojica su završila i elitnu akademiju FBI u Kvantiku.

Da me vidi, kada sam oslobodjena iz kandzi otmicara, stigao je cak i zamenik glavnog sefa americke obavestajne sluzbe za Balkan.

Ne mozete zamisliti sta su me sve pitali.

Ne mozete da zamislite sta su mi sve pokazali.

Pricacu Vam, svakako, sad zurim. Idem na neku zurku sa sinovima. Nosim i kuglof, kad ga vec nismo pojeli.

Ziveo Beograd!

Ne znam ti ja ništa

Znate kako stoji stvar sa tako užasnim nasiljem kada zaista gledate vrlo blisko smrti u oči. Trudite se da je ne gledate. U oči. Ni slučajno. Ne sme da se vidi strah. Da se omiriše znoj. Morate biti nepomični. Ili utrenirani tako da vam ni obrva, ni dlaka, ni mali prst na ruci, ni treptaj oka ne oda da ste na smrt prestrašeni. A ako već gledate u oči krvnika, morate bezgranično da mu verujete i da ga volite. I da se nadate da je ljudsko biće. I da će vas poštedeti.

Nisam ja bila čudovište na tavanu (jebo te, čist romanitzam, Meri Šeli stil, bez ironije, zaista). Bili su to moji otmičari. Bilo ih je više. To sam čula iz razgovora koji su vođeni u susednoj prostoriji. Bilo je više prigušenih glasova. Nisam ih najbolje razaznavala. Mene su u svakom slučaju, obilazila dvojica. Prostor je bio prilično dugačak hodnik na čijem kraju se nalazio čučavac. Kosina krova je u jednoj strani bila tolika da ni manja osoba, kakva sam bila ja, ne bi mogla da se ispravi. Biti Džon Malkovič, ako ste ga gledali. Jedan jedini prozor, više kapak, na toj kosini, je gledao u olovno sivo nebo, sa koga bi ponekad pala po koja kap kiše. Kao da sam u drugoj dimenziji. U drugom ćošku je bio oskudan krevet za koji sam kasnije, tokom vremena provedenog tu, bila vezana samo jednom lisicom. toliko sam bila bezazlena. Posle užasnog šoka i straha koji sam pretrpela, smirila sam se. Ako sam bila u grobu, trebalo je to prihvatiti. Zen, beng, bang, bong.

Lako mi je sada da se šalim. Iz divnog, svog zlaćanog i ružičastog novembarskog dana u Beogradu.

Žeđ mi je utolio stariji otmičar. Lice mu je bilo u polu senci. Nisam ga dobro videla. Nisam ga dobro videla ni jednom. Bio je oprezan. Nije se pokazivao. Bila sam presrećna. Bila sam prezahvalna. Voda je curila iz olupanog lončića po mojoj bradi, vratu, grudima…Nisam umrla od žeđi. Ne znam koliko sam dugo pila. Ne znam koliko sam dugo bila bez vode. Danima . Vekovima. Nemam pojma.

Mlađi je bio princ tame. Tako sam mu laskala dok sam ga molila da me ne ubije. Bio je spreman da me isecka na komadiće u sekundi, ako bi to bilo potrebno. Videla sam mu to u oku. Znala sam kada će da uđe u prostoriju po par sati unapred. Znala sam šta misli, kako je bio raspoložen. Sve. Prilično se opustio pored žrtve kakva sam bila. Spremna na saradnju, totalnu.

Mislim da su laskali jedan drugom, kakva su gospoda bili prema meni. A bili su isti. Mislim da je stariji laskao sebi kako je bio nežan prema meni, a očistio bi svu krv koja bi ostala posle ubistva i moj leš uništio do poslednje koske da je to bilo potrebno. Da je mlađi naredio.

Četiri puta me je taj mlađi, ispitivao. Elegantno. Injekcijom. Ni modricu mi nisu napravili. Ni vlas sa glave skinuli. Serum istine oduvek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, supstanca sintetizovana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepodobnim Mađarima svedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolovao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obaveštajne službe eksperimentisale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ. I to sam saznala kasnije. Na meni su koristili taj sodijum pentotal iz filmova. Poznat je bio kao tiopental. To  jeste barbiturat koji stimuliše receptore u mozgu i kičmenoj moždini. Psihijatri ga u Velikoj Britaniji prepisuju pacijentima koji pate od fobija, a usled anestetičkog dejstva, koristi se i kao deo smrtonosnog koktela kojim se u nekim od država u SAD izvršavaju smrtne kazne injekcijom. Efekat supstance je redukcija moždane aktivnosti, usled čega dolazi do umanjene inhibicije, a osoba postaje raspoložena za razgovor. Zagovornici upotrebe ovog seruma u islednim radnjama tvrde da on doprinosi opuštanju osobe koja se ispituje, koja pod dejstvom supstance teže laže nego što govori istinu.

Posledica je bila da sam posle korišćenja istog bila u jako lošem stanju. Povraćala sam do iznemoglosti i imala problema sa kičmom. Postajala sam beskičmenjak.

Jebo te…Već sam prvi put izbrbljala sve što sam znala. Stvar je bila neverovatna. Sve pamtiš i kapiraš. I usta ne možeš da zatvoriš. Zevaš i pričaš…

Sve su saznali o mom braku, deci, poslu, cipelama, Rumuniji, boravku u Čikagu.. Fucking menstruaciji. Pričala sam na srpskom. pa na engleskom, odlično, jer me na srpskom nisu razumeli. Popravila sam svoj izgovor. O Todorovu, Vladimiru…Kučki u Francuskoj za koju sam bila sigurna da im je šef. Nije mogla da se pomiri sa idejom da joj nešto izmakne iz ruke…A blago Vukovara, čak ni na Zapadu, nije bio mali zalogaj.

Bili su evidentno razočarani ulovom kakav sam bila. Mlađi je bio za to  me smaknu iz momenta, već posle prvog ispitivanja. Čula sam slučajno kako je to predlagao telefonom iz susedne prostorije. Zidovi kao da su bili kartonski. Ili sam to i trebala da čujem. Nemam pojma. Verovatno je i to bila taktika.

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑