Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Sava Sumanovic

Ne znam ti ja nista

Podigla sam slusalicu: „Halo?“ Iz slusalice se nije cuo niko. Cak ni disanje. Ponovila sam „halo,halo“ vise puta. Lecnula sam se. Ovo nije bio dobar znak. Nije bio nikakav znak, da budem precizna. Lakonski sam pomislila da je mozda u pitanju greska. Spustila sam slusalicu i pogledala se u odraz na mracnom ekranu. Odjednom sam imala ogromne crne podocnjake, mracne kao nalet teskobe koji sam osetila. Bio je tako jak da sam izgubila vazduh. Jedva sam disala. Plasila sam se onoga sto je dolazilo. Mracno i zastrasujuce, valjalo se iza brda.

Istini za volju, ova prica bi trebala da dobije humoristicki obrt da bi i dalje bila uzbudljiva. Elementi apsurda i totalno neocekivan kraj su bili skoro neophodni.

A ja, ja nisam znala gde da trazim obrt, jednako kao sto nisam bila dalje od pocetka u potrazi za vukovarskim blagom.

Ono sto je bilo poseban apsolutno fucking shit bilo je cinjenica da su mi na poslu uvalili neke Amere koji su me cekali vec sledeci dan da ih upoznam sa situacijom na srpskom kulturnom nebu. Kao da sam ja odjednom postala neki strucnjak za USA i odnose sa njima, kojih mi je najiskrenije, bilo preko glave.

Bilo ih je troje. Totalno su bili moderni u onom post hipi stilu koji su nove generacije tako volele. Rekla bih hipsteraj, sto su oni naravno, negirali. Vozili smo se biciklom po Beogradu po cici zimi. smucali se po klubovima u Savamali, mlatili praznu slamu po Beton hali i njenim restoranima koje sam i ja volela. Skadarliju nisu ni pogledali, Gardos im se vise dopao. Imao je neku patinu i bio autsajderski, sto su smejuci se, priznali da vole. Vodila sam ih do Subotice koja im se strasno dopala, do Sida da gledamo Savu Sumanovica i Pijani brod, do Pozarevca i Milene Barili… Uglavnom su se interesovali za likovnu scenu sto mi je u samom startu bilo sumnjivo, ali nisam imala nikakvu informaciju od moje tajne veze u Americi da su slali ikakve nove operativce. Ovih dana i onako je akcenat bio stavljen na Zagreb, a ne na Beograd, zbog Kolindine inauguracije….

Ono sto je bila bas poteskoca, bila je cinjenica da mi je voznja bajsa po cici zimi pokvarila i onako los hormonski balans koji sam navukla sa onim groznim serumom istine u Americi. Krvarila sam najstrasnije, danima. Imala sam poteskoca i sa bubrezima, pa sam se nalivala nekim biljnim mesavinama u tolikim kolicinama da mi je uglavnom bilo muka. Miris usirene krvi svakako nije pomagao da se mucnina smanji.

Nosila sam vunene carape i par puta i pojas na ledjima….

Toliko o seksepilu, uzdisala sam ispijena i zamorena.

Da stvari budu jos gore na ledja mi se natovario i Todorov, koji je u Beograd poslao neko cudoviste da mi bude pri ruci i da me kontrolise…

Sinovi su bili bas zabrinuti za mene, a i ja, kada sam ga upoznala. Frajer je bio grozan rusofil, a ja sam imala troje amera (dva muskarca i jedna devojka) na staranju. Sedeli smo u Staroj Hercegovini dok je on komadao krvavi komad mesine a ja sedela sva uzasnuta (i krvava nista manje od njegovog parceta, mogao je i mene da prikolje, hladno):“Borio sam se od 1991-1999, Hrvatska, republika Srpska, prvi i drugi rat u Čečeniji, Srbija – Kosovo i Metohija. Bio sam onda u Vukovaru. Sve znam. Sad sam u Novorusiji već godinu dana. Imam i srpsko i rusko državljanstvo, Najmanje šta očekujem je da me dobrovoljac Toma Nikolić dočeka na transporteru kada na jesen dođem da oslobodim Srbiju od evrofanatika. Donjec – Odesa – delta Dunava – Beograd to je naš pravac.
Jedno pitanje je da li će hapsiti i one zle francuske Legije i one naše nesrećnike u UN misijama koji za sitne pare ratuju za SAD i NATO dok im je NATO na Kosovu i Metohiju. Pu, jebem Ti zivot! I sad me skinuse i poslase pre vremena u Beograd. Sto ne uzmes parce mesa, bogovsko je, zeno. Jebo te, sva si ubledela.“

Ne znam ti ja nista

…Konacno sam bila prava akciona junakinja, dusu dala za neki roman. Sama i tragicna, smestena u neverovatno okruzenje i fantastican splet okolnosti!!!
Bez muza, sa sinovima na dalekim destinacijama…
Neverovatno okruzenje je svakako bio moj novi posao. Razbistrilo mi se sta je uloga novog sedokosog zgodnog ministra: da ide na partije po ambasadama i pravi poneki besmisleni hepening, kakve kazu svedoci, nisu pravili ni ministri devedesetih, cak ni onaj pesnik obucen u kozne mantile udbaske. Retro, kao.
Trebalo je ovoj skandaloznoj vlasti i poneki beogradski smeker u njoj, ne samo neobrazovani partijski prvaci, kakvi su mahom bili…No to sam vec cini mi se, pomenula. A ako i nisam, stvar je opste poznata.
U sustini, bilo je potpuno precizno ono sto je Vojvodina zaista nudila kao institucije bogate tradicije. SNP i Maticu srpsku u Novom Sadu, galeriju Milan Konjovic i fantasticno pozoriste u Somboru. Galeriju Sava Sumanovic u Sidu. Suboticki neverovatni filmski festival na Palicu…I Vrsacku enregiju KOV a i klasicne pozorisne jeseni. .Malo Sirmijuma i nesto kikindske Tere… Izmedju je bilo…More folklornih festivala, kobasicijada i svetskih takmicenja u tucanju jajima…Izmedju je bila jos ne potrosena svest da drzava MORA da se pobrine za svaki Dom kulture u svakoj ravnicarskoj rupi pored puta. Pa su se svi kolektivno uclanjivali, celo selo, ako treba, u jednu od partija koalicione vlasti. Bilo je mucno ici u perspektivi mracnih jesenjih dana po raznim jos uvek bogatim vojvodjanskim ruckovima, u bogatim kucama popova ili salasa, gde su svi ocekivali od mene samo jedno: da je njihova manifestacija, izdavacka kuca, smotra, festival najznacajnija i kao takva treba da bude na jaslama drzave. A kasicica je bila mala a usta je bilo mnogo. Oliver Tvist je trazio jos. Ohhhh!!! A Vojvodina se morala sacuvati. I dati joj novaca i punto.
Jedan dan sam dosla iz Subotice,koja je kao i uvek bila trusno tle, posebno posle nekih hapsenja, sa posebno teskim osecajem u zelucu. Ne samo sto su me nakljukali nojevim mesom (ej, nojetina iz Backe) , nego i neverovatnim zahtevima koje sam primila. Koliko ogromnog novca je trebalo za te neverovatne zelje. Znala sam, poucena iskustvom iz starog ministarstva, da se uvek trazi bar tri puta vise nego sto se ocekuje, a da se daje bar sest puta manje. I da su tada svi namireni. Samo je to u prosveti uvek bilo u sustini za neciju dobrobit, a ovde nikako nisam bila sigurna, gde ce novac zavrsiti.  U cijem dzepu od hohstaplera na vlasti koji ce sigurna sam bila minimum dati istinskoj umetnickoj eliti.
I to je Srbija. Umetnici treba da cute i budu zadovoljni darom talenta koji su dobili, a razni sekretarcici i komesarcici…Treba…E, oni treba. I mora. I bas.
A o radu Saveta za nacionalnu strategiju kulture, kojim se nase Ministarstvo i Skupstina loptaju!!!
Mnogo babica, kilavo dete. Tako je to uvek bilo. I bice, pomislila sam rezignirano.
Bar da su mi u nadleznosti informacione tehnologije…Tu su neki pametni mladi ljudi zagledani u masine a ne u druge ljude. Ili informisanje, pa da kao covek dobijem cir na nervnoj bazi…
A ovako: svargle, kobasice, kanapei, strudle i sve ostale djakonije koje Vojvodjani sluze na kulturnim i javnim mestima…
Lezala sam na krevetu u potpuno tihom stanu, zalostivo gledajuci sta je ostalo od moje uvek skladne figure, od kad mi je nadleznost Vojvodina, kad se zaculo zvono na vratima.
Ustala sam i otvorila, radoznalo, ne ocekujuci bas nikakvu posetu. Bio je to decko ovih novih usluga poste sa nekim lepim paketom u ruci, sa potvrdom koju je trebalo samo da potpisem ,i to onako elektronski. Kada sam se pobunila da nista nisam narucila  i da nista ne zelim da placam, decko je rekao da je dobio i napojnicu i da samo treba da uzmem paket…
Moram da kazem nesto  o cemu nisam govorila od kad sam pocela da Vam pricam moje najnovije avanture. Dakle, u vise navrata sam Vam rekla da mi je neko preturao po podrumu i ukrao mi obucu iz istog. Jos nisam znala sta je znacio taj gest, pa sam bila prilicno oprezna. Dzep mi je ispraznio razvod i pakovanje mojih decaka u svet, tako da sam kupila najosnovnije, da bas ne idem kroz zivot bososnoga. Nesto obuce je ostalo i u stanu. Imala sam osnovno:
Neke crne botuse kakve u zivotu nisam imala, ali nepromocive i tople. Jedne elegantne crne cizme. Jedne bele gumene i jedne braon sa visokim sarama, jeftine i pomalo iznosene. Od cipela sam imala i par klasicnih pari koje su mi bile za svaki dan, koje sam obnovila jednim tamnozelenim u skladu sa bojom sezone.
Svakako, svi dogadjaji koji su me, moram priznati, prilicno satrli i ostareli, su na citalacku veliku zalost, pretpostavljam, ubili kupoholicarku u meni…
Dakle, potpisala sam paket i polako ga otvorila osluskujuci, ne kuca li u njemu nekakva eksplozivna naprava…
Boze, srce mi je zalupalo jace…Otvorila sam kutiju u kojoj je na najfinijoj svili lezao par zanosnih polucizmica od zmijske koze.Bile su rucno radjene i neodoljivo su potsecale na onu tursku zmijurinu…
Par mi je od iznenadjenja  ispao iz ruke.

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑