Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Seobe

Seobe Miloš Crnjanski, treći razred STŠ

Ne znam ti ja nista

„Objasnite Vi meni zašto smo potpisali taj IPAP sporazum sa NATO-om, ako se tvrdi da je taj sporazum posledica zakona „Akt o prevenciji ruske agresije 2014” za period od 2015. do 2017. koji je doneo Kongres SAD u jeku ukrajinske krize, u maju prošle godine?!“ Upitala sam, dok je ekipa birala igracke, a ja se odjednom osecala kao neka potpuno iscasena verzija Lazanskog. Sva sam bila od vojnih intervencija. Najezila sam se od gadjenja.

„Mi smo tu u društvu Ukrajine, Gruzije, Moldavije, Azerbejdžana, BiH, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Sad će NATO moći da kruži po Srbiji kako hoće i da koristi vojnu infrastrukturu Vojske Srbije, da ima eksteritorijalni i diplomatski status.“ Rekao mi je jebeni Zvonko Bogdan, nas mladi domacin, koji je gostima upravo pokazivao jedan pistolj. „Postoji ritual prenošenja oružja ovde, gde sam odrastao. Oružje se nasleđuje od predaka. Moj brat je dobio očevo, a ja dedino još dok sam bio u obdaništu. Pozitivna strana toga je što me je otac naučio da poštujem oružje“, nastavio je. Bio je to obican mali m84, ali sa lepim okvirom za drsku, izgleda od tresnje. Gledao ga je sa ljubavlju i cak ga pomazio.

Istog trenutka je prestao da mi bude zgodan.

Setila sam se kako sam tu noc sanjala vuka koji mi prilazi,a ja ga odvracam tako sto ga gadjam svojom patikom. Mislim, tako ste mogli oterati psa, ali ne i vuka. On se nije ni stresao, samo je pregazio patiku i nastavio zureci u mene onim zutim neocekivanim ocima.

Probudila sam se jedva srcuci vazduh, uzasnuta. Trebala sam odmah da znam; ali, nisam. Bila sam vidovita za druge, ne i za sebe. Verovatno bih se roknula, da sam vidovita, pomislila sam skepticno, zezajuci se na sopstveni racun.

„Ako smo vojno neutralni zašto nismo takav isti status dali i Rusima, pripadnicima srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu? Gasili su nam požare, spasavali ljude u poplavama. Da li je iko u ovoj zemlji svestan šta je potpisano? Pa, sutra će nam Albanija tražiti da stacionira četu svoje vojske u Bujanovcu, ili na Kopaoniku.“ Nastavila sam skoro mrmljajuci.

„E, vidiš, Vladislava, kako ne razumeš stvari. Naši su to lepo smislili, dođe Vama četa albanske vojske u Bujanovac, a Vi odmah četu vojske Srbije pravo u Prištinu.“ Nastavila je Olivija, konacno vadeci tompus iz usta.“ Osim toga, sada možete da pošaljete Vaše vojnike i u Čikago, tamo je mnogo Srba, da ih zaštitite. Možete da pošaljete vase oficire u supertajne američke baze, odakle se komanduje nuklearnim sredstvima.“ „Recimo u bazu Ofut u Nebraski,“ dodao je zadovoljno najstariji gost, za koga sam pretpostavljala da im je bio mentor, jer je bio negde mojih godina. Mislim da je to prvi put da je i rekao nesto meni licno.

Vise mi nisu licili na hipstere, a ni ja sebi na sluzbenicu Ministarstva kulture.

Bila sam izdajica, a oni Amerikanci. I kao izdajica sam se i osecala. Izdato, iznevereno, prodato.

Ima Seoba, al smrti nema, ponovila sam gorko u sebi. E necu pucati, pa nek me jebu, pomislila sam prkosno.

I onako bih mogla umesto mete samo da roknem neku domacu zivotinju na salasu.

Ili ne daj boze, nesto od divljaci u zoloskom vrtu koji je bio u blizini, osetilo se i po mirisu.

Mirisalo je tu, na Palicu na rano prolece, stale, jezero ali i na divlje zivotinje.

Provirila sam napolje, jer se dobovanje kise vise nije culo. Sunce se stidljivo pomaljalo iza oblaka. Kisa je prestala.

Ne znam ti ja ništa

Beograd, okupan suncem, imao je dimenziju zaboravljene lepote. Čak ni oronule fasade na perspektivi grada nisu bile toliko poražavajuće. Uobičajila sam da hodam pored reke. Posle svega onoga, trebao mi je svež vazduh, koga je ovde bilo na pretek. Posebno sam volela tu razliku koju su nudili Zemun, Novi Beograd i savski potez pored Sajma. Zemun sa razlivenom rekom i šmekom austrougarske palanke, a boga mi i bastiona protiv varvara u prošlosti, Novi Beograd kao mastodont komunističke arhitekture, pored reke sa ogromnim zelenim potezom i konačno, beogradska strana, puna krša, metalnih olupina, polusrušenih zgrada, željezničkih pragova. Beograd na vodi. Moj k…, mislila bih dok bi raspoložena hodala pored olupina, jer bi mi se uvek, otprilike na istom mestu u šetnji,  osmeh vrećao na lice i u sebi bi počinjala da pevam. Život je neosporno bio lep i jako sam ga volela. Bez daljnjeg. Posebno sam volela susret sa suncem koje bi, pošto bih šetala posle podne, nasedalo na onih nekoliko mostova u mojoj perspektivi ka Adi Ciganliji. Krupno, zimsko, skoro neverovatno. Blještalo je po vodi, crveno, nagoveštavajući vetrove, bledo, nagoveštavajući mir. Jedan dan je bio fantastičan. Jako topao, toliko, da su mnogi u sred januara trčali u majicama kratkih rukava. Odjednom se, baš na istom mestu, negde u blizini Novog na Adi, dan pretvorio u olujni. Mračan i zastrašujuć. Počeo je da duva ledeni vetar, a sunce je nestalo iza tako debelog oblaka da je u po dana pala tama. Zahladnelo je neverovatno, a sledeće jutro je grad bio okovan ledom.

Ali, to je prolazno. Sunce je brzo otopilo skoro sve.

Ima Seoba, ali smrti nema…

Moja novonastala pozicija u Ministarstvu, ma koliko se trudila da budem nevidljiva, nije bila zahvalna. Iza mene je bila senka moćne Amerike, koja je virila kao postava na kaputu loše iskrojenom. Uprava nije znala kako da s ophodi prema meni. Zvali su me čak sa sobom i u Beč na ono preuzimanje. Odbila sam. Šta je tamo imala da radi mala službenica Ministarstva kulture i onako?

A onda je jednog dana zazvonio telefon, nekako, značajno.

Ne znam ti ja nista

Iz aviona sam izasla potpuno omamljena, kada me je kao nozem presekla skoro za mene, vecito zeljnu sunca, nepodnosljiva hladnoca. Bila sam svesna leda jos dok smo prolazili potpuno zasticenom tubom koja je vodila do shatla, koji je vozio do centalne zgrade. Iako sam  videla na internetu da su u Americi, posebno Ilinoisu, Iowi, Indijani, Wiskonsinu jako niske temperature, nisam ocekivala ovako nesto. Ni ovakav pejzaz. Bljestavih svetala velegrada vec u sumrak, kada smo sleteli i apsolutne snezne beline koja je svetlucala milionima plavih zvezda.

„Beskrajni plavi krug“, promrmljala sam tiho, na sta je Jelena razdrazljivo dodala; „Draga, mani me Seoba i Crnjanskog, zaista si pateticna i dosadna. Ovde ces gledati cetvrtu, petu generaciju Isakovica uzivo“

Pogledala sam je iznenadjeno, shvativsi odjednom da je i ona bila na kraju svih snaga. Napustanje Temisvara i zahtevnog ljubavnika, pa ludi Minhen koji se kao u nekom starinskom Praxinoscopu vrteo od Stare do Nove pinakoteke u koju jedva da smo zavirile. Direr, Ticijan, Leonardo, Rubens, Van Dajk…Sve je to bilo u omamljenom duhu kao ogroman palimsest koji nam se srucio na mozak i srce i vid. Slikarstvo je odjednom postalo tako opipljivo! Culno, velicanstveno, tako puno znacenja i izazova…

I kao slag na torti predugog putovanja, nepodnosljiva kustoskinja Nacionalne galerije iz rumunske prestonice, na koju smo naleteli u hotelu za vreme dorucka. Decentna spolja, u crnom, bila je prava pretenciozna guska iznutra. Moj novi imidz je licio na njen, u sustini. Valjda je svaki onaj koji je imao dodira sa modernom umetnoscu bilo koje vrste mislio da je „black is such a happy color“. Besno sam spocitala ociglednu istinu mom saradniku, na sta je on nezainteresovano slegnuo ramenima, sa beskrajnim zadovoljstvom prevrcuci krisom snimljene fotografije iz pinakoteke.

Iluana, tako se zvala, nije zatvarala usta sve vreme putovanja. Pricala je o nekom medjunarodnom presipanju iz supljeg u prazno, pokazujuci neke beskrajno nezanimljive fotografije najlon kesa i djubreta smestenih kao umetnicke instalacije u vise gradova Evrope. Kakve je veze imalo to banalno i efemerno fotografisanje sa njenim komentarima tipa transmisija, globalizacija, inventivnost, „kapaciteti za promisljanje“ i „fabrike za izgradnju demokratije“ nisam nikako mogla da razumem, a nisam ni pokusavala. Cim bi zatvorila oci u meni je cvetala neka nova stara slika. U sebi sam gledala Tintoretovog starog Vulkana kako proverava vernost Venere, zavirujuci joj u p. bukvalno. Venera je upravo provela noc sa ljubavnikom Marsom sakrivenim ispod ljubavne im postelje..

Slika je bila tako asimetricna, eroticna, obesna i hrabra ne samo za svoje vreme, nego i kao prica (mislim, koja bi zena smela da dovede kuci mladog ljubavnika dok joj je stari muz u susednoj sobi) da mi je ostavila specifican ukus u ustima, pogotovo sto mi nije bila poznata od ranije.

Bila sam svesna da treba da budem ljubazna i iz diplomatskih i iz prakticnih razloga prema Iluani, jer je i njoj Cikago bio krajnja destinacija. A ko moze bolje da ti pomogne u kontaktima u likovnom svetu nego kustos bilo cije nacionalne galerije!?

No…Sve je proslo i mi smo konacno bili u Cikagu.

Srce mi je ubrzano lupalo, a dupe se beskrajno smrzavalo.

Dobro dosla Vladislava, rekla sam sama sebi, jer je USA land of opportunities. Zar ne?

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑