Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Srbi

Ne znam ti ja ništa

U sustini, stvari su bile mnogo komlikovanije od mog učešća u dogadjajima. U suštini, uvek je tako.

Agenti CIA sa kojima sam najvise komunicirala su mi otvoreno rekli da njihova dokumenta pokazuju da genocid nad Srbima nije bio srpska izmišljotina, već surova stvarnost. Advokati su na osnovu tih materijala već 1. avgusta 2000. dostavili Federalnom sudu u San Francisku dokaze da se u Švajcarskoj banci nalazi blago u vrednosti od 1,25 milijardi dolara, koje je oteto od pobijenih Srba. – CIA je dostavila spisak ustaških funkcionera i komandanata koji su likvidirali i pljačkali Srbe u NDH. Stvari su se vukle davno u proslost, a problem a amere koji su sve vodili pod drzavnom tajnom je bio vise od ekonomskog. Zašto se americki krimosi uopste mešaju u priču oko vukovarskog blaga…

Dokumenti pokazuju da je Švajcarska banka od ustaša primala zlato i srebro oteto posle genocida nad Srbima. Vlada SAD je pronašla i druge trezore u Švajcarskoj u kojima su ustaše sklonile oteto blago. Samo deo tog blaga vraćen je Titu. A jedan deo prebacen je u Argentinu, da bi se njime finansiralo skrivanje ustaša prebeglih iz Hrvatske.
CIA ima izveštaj iz koga se vidi da je 1952. godine, na primer, srpsko zlato iz Buenos Ajresa dovoženo u Švajcarsku i stavljano u trezore Švajcarske, ali i Vatikanske banke.

Dakle, stvari su bile…tante za kukuriku.

Srbi su uništili lepotu devedesetih, Hrvati četrdesetih…

Druga polovina dvadesetog veka je bio slika besčašća za sve nas na ovim prostorima.

Nije mi bilo dobro.

Sva lepota koju sam imala bili su moji dečaci. Inteligentni, duhoviti i lekoviti.

Beograd je bio okovan u ledu, kao i ja, od kada sam se vratila.

Noću sam mazala lice kremom od ljubičice, danju od nevena. Na oči sam stavljala kremu od bademovog ulja. Mangan, bakar i riboflavin su stvarali novu energiju, a mirisi bilja…Utehu, bar na tren.

Dobro sam se obukla i krenula na reku.

Uz Međunarodni dan pismenosti

Juče mi je Boris Maran doneo domaći. Tema je bila sa jasnom direkcijom, pisati latinicom pisanim slovima, izveštaj sa letnjeg raspusta. (Pesma, priča) Naslov je bio po izboru. Boris je insistirao da tekst objavim bez ikakvih promena i intervencija.
Svoj zadatak je napisao ćirilicom, iako insistiram uvek, sve četiri godine koliko im predajem, da koriste oba pisma i da poštuju ono što tražim od njih.
Boris je učenik III5 Saobraćajno tehničke škole u Zemunu.
Naslov je izabrao sam

Распуст – ћирилизација српског писма, граматика фактор писмености

Национализам и горућа жеља за очувањем националног идентитета ми не дозвољавају да пишем латиницом. То препуштам северозападном суседу, а ја чувам своје и писаћу ћирилицу док сам Србин.
Што се летовања тиче, нисам био ни на каквом месту вредном пажње. У главном код куће. Распуст сам провео размишљајући о ономе о чему сте говорили на првом часу. Жеља за писменошћу нас Срба! Чудите се и жалите за тим што нисмо писмени? Верујем. И ја. Лично се трудим да будем што писменији и радим на томе.
Ево граматичких грешака које сам пручавао на распусту, о којима Ви професори српског језика треба да се позабавите на часовима, ако желите да описмените српску децу.
Научите нас да глагол треба мењамо по лицима у свим временима, и да је безличан.
Научите нас да се не пише „ми ће мо“ него „ми ћемо“, да се „доћи ћу“ пише одвојено, као и „не могу“ и „не верујем“, а да се присвојни придев за 17 % Срба „неписмен“ пише спојено. „Светски“ а не „свецки“ и још брдо примера…
То нас научите, а не да нас терате да читамо књижурине на хиљаде и хиљаде страна.
Дајете нам кечеве за непрочитане надри романе, а што име домовине пишемо малим словом, ником ништа.
Ако смо Срби, форсирајмо ћирилицу, а латиницу оставите „коцкастима“!

Ne znam ti ja nista

Kazu da istoriju uvek pisu pobednici.

Mene to nikad nije interesovalo.

Nisu me interesovali ni Jugoslavija, a ni bilo ciji nacionalni interesi. Znao sam da je zivot negde drugde, ne na vetrovitom i brdovitom. Uostalom, ovde pored Dunava, covek je to i mogao da nauci. Da sve tece i sve se menja. Kao duboka i mutna reka.

Mene je istorija interesovala kao mogucnost promene. Blago Vukovarskog muzeja, koje je u davnoj proslosti, bilo deo porodicnog nasledja mojih predaka, mozda bi moglo ponovo da bude moje.

Jer za to blago se krvarilo. I kralo i ubijalo. A to istorija ne belezi. Trenutne smrti i male ljudske sudbine. Ona vidi samo na veliko. Naveliko. Ona samo opisuje. Godine nastanka, okvirne dogadjaje. Godine nestanka.

Nisam uopste sentimentalan…Ako ne uspem da ga zadrzim, mislim na blago, prodacu ga. Trziste u Americi je izvrsno. Uvek gladno antikviteta. I otmene stare Evrope.

Na srecu, nobles oblige, vazi jos uvek.

Resio sam da prestanem da pusim. Ovo su bili vazni dani. A taj porok mi zaista nije trebao.

Rominjala je sitna, hladna kisa i ja sam zapalio poslednju cigaretu.

Pomislio sam: ha, kao pred streljanje.

Ali, svakako, ne moje. Ne moje…

„Život u gradu na Vuki, je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karaterističan za ono vreme socijalističke lagode. Bilo je nekoliko fabrika i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje, bilo je sasvim dovoljno da se prehrani porodica.

Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana . Većina Hrvata nije želela da ide do 1990. u Savez komunista Jugoslavije. Njima su i partija Savez komunista Jugoslavije i država SFRJ bila tuđa.

Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Npr. Radnici su negde, dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.

U januaru 1991. na televiziji su prikazani snimci bivšeg oficira JNA koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.

U martu 1991. kod Đakova je otrkiveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, planovi o progonu su bile prihvaćeni kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala  jasan znak da se započne rat u Vukovaru, time što će se ubijati i maltretirati ugledni i bogati Srbi na vukovarskom području. A kasnije, za napad i kasarne JNA. Inače, vodje pokreta su osobe asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još od 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao proustaški pokret MASPOK.“ Pise u analima…

…Poceo je da duva vetar. Jace sam zagrnula jaknu. Jezero Micigen se leskalo na poslepodnevnom suncu. Krenula sam nazad u stan mojih domacina. Stopalo me je zigalo.

Nisam se osvrtala.

Ne znam ti ja nista

„Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!“ Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: „Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije“. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:“Ma ipak, takve budalastine“…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.

Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?

Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.

I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja.

Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…

U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?

Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove.

On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.

Kao stranci sami sebi.

A vetar je i dalje beskompromisno divljao.

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑