Претрага

AleksandraNM

kratke priče. duge priče

Ознака

Todorov

Ne znam ti ja ništa

Znate kako stoji stvar sa tako užasnim nasiljem kada zaista gledate vrlo blisko smrti u oči. Trudite se da je ne gledate. U oči. Ni slučajno. Ne sme da se vidi strah. Da se omiriše znoj. Morate biti nepomični. Ili utrenirani tako da vam ni obrva, ni dlaka, ni mali prst na ruci, ni treptaj oka ne oda da ste na smrt prestrašeni. A ako već gledate u oči krvnika, morate bezgranično da mu verujete i da ga volite. I da se nadate da je ljudsko biće. I da će vas poštedeti.

Nisam ja bila čudovište na tavanu (jebo te, čist romanitzam, Meri Šeli stil, bez ironije, zaista). Bili su to moji otmičari. Bilo ih je više. To sam čula iz razgovora koji su vođeni u susednoj prostoriji. Bilo je više prigušenih glasova. Nisam ih najbolje razaznavala. Mene su u svakom slučaju, obilazila dvojica. Prostor je bio prilično dugačak hodnik na čijem kraju se nalazio čučavac. Kosina krova je u jednoj strani bila tolika da ni manja osoba, kakva sam bila ja, ne bi mogla da se ispravi. Biti Džon Malkovič, ako ste ga gledali. Jedan jedini prozor, više kapak, na toj kosini, je gledao u olovno sivo nebo, sa koga bi ponekad pala po koja kap kiše. Kao da sam u drugoj dimenziji. U drugom ćošku je bio oskudan krevet za koji sam kasnije, tokom vremena provedenog tu, bila vezana samo jednom lisicom. toliko sam bila bezazlena. Posle užasnog šoka i straha koji sam pretrpela, smirila sam se. Ako sam bila u grobu, trebalo je to prihvatiti. Zen, beng, bang, bong.

Lako mi je sada da se šalim. Iz divnog, svog zlaćanog i ružičastog novembarskog dana u Beogradu.

Žeđ mi je utolio stariji otmičar. Lice mu je bilo u polu senci. Nisam ga dobro videla. Nisam ga dobro videla ni jednom. Bio je oprezan. Nije se pokazivao. Bila sam presrećna. Bila sam prezahvalna. Voda je curila iz olupanog lončića po mojoj bradi, vratu, grudima…Nisam umrla od žeđi. Ne znam koliko sam dugo pila. Ne znam koliko sam dugo bila bez vode. Danima . Vekovima. Nemam pojma.

Mlađi je bio princ tame. Tako sam mu laskala dok sam ga molila da me ne ubije. Bio je spreman da me isecka na komadiće u sekundi, ako bi to bilo potrebno. Videla sam mu to u oku. Znala sam kada će da uđe u prostoriju po par sati unapred. Znala sam šta misli, kako je bio raspoložen. Sve. Prilično se opustio pored žrtve kakva sam bila. Spremna na saradnju, totalnu.

Mislim da su laskali jedan drugom, kakva su gospoda bili prema meni. A bili su isti. Mislim da je stariji laskao sebi kako je bio nežan prema meni, a očistio bi svu krv koja bi ostala posle ubistva i moj leš uništio do poslednje koske da je to bilo potrebno. Da je mlađi naredio.

Četiri puta me je taj mlađi, ispitivao. Elegantno. Injekcijom. Ni modricu mi nisu napravili. Ni vlas sa glave skinuli. Serum istine oduvek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, supstanca sintetizovana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepodobnim Mađarima svedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolovao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obaveštajne službe eksperimentisale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ. I to sam saznala kasnije. Na meni su koristili taj sodijum pentotal iz filmova. Poznat je bio kao tiopental. To  jeste barbiturat koji stimuliše receptore u mozgu i kičmenoj moždini. Psihijatri ga u Velikoj Britaniji prepisuju pacijentima koji pate od fobija, a usled anestetičkog dejstva, koristi se i kao deo smrtonosnog koktela kojim se u nekim od država u SAD izvršavaju smrtne kazne injekcijom. Efekat supstance je redukcija moždane aktivnosti, usled čega dolazi do umanjene inhibicije, a osoba postaje raspoložena za razgovor. Zagovornici upotrebe ovog seruma u islednim radnjama tvrde da on doprinosi opuštanju osobe koja se ispituje, koja pod dejstvom supstance teže laže nego što govori istinu.

Posledica je bila da sam posle korišćenja istog bila u jako lošem stanju. Povraćala sam do iznemoglosti i imala problema sa kičmom. Postajala sam beskičmenjak.

Jebo te…Već sam prvi put izbrbljala sve što sam znala. Stvar je bila neverovatna. Sve pamtiš i kapiraš. I usta ne možeš da zatvoriš. Zevaš i pričaš…

Sve su saznali o mom braku, deci, poslu, cipelama, Rumuniji, boravku u Čikagu.. Fucking menstruaciji. Pričala sam na srpskom. pa na engleskom, odlično, jer me na srpskom nisu razumeli. Popravila sam svoj izgovor. O Todorovu, Vladimiru…Kučki u Francuskoj za koju sam bila sigurna da im je šef. Nije mogla da se pomiri sa idejom da joj nešto izmakne iz ruke…A blago Vukovara, čak ni na Zapadu, nije bio mali zalogaj.

Bili su evidentno razočarani ulovom kakav sam bila. Mlađi je bio za to  me smaknu iz momenta, već posle prvog ispitivanja. Čula sam slučajno kako je to predlagao telefonom iz susedne prostorije. Zidovi kao da su bili kartonski. Ili sam to i trebala da čujem. Nemam pojma. Verovatno je i to bila taktika.

Ne znam ti ja ništa

Ne znam da li ste nekad gledali zmiju u oči – znate, ako ste me čitali, da ja jesam. O, još kako. Ima taj providni kapak koji se pomera ne kao ljudski, nego sa leva na desno, tako da jedva primetite treptaj. Ili ga ne primetite uopšte. I mečite kao žaba koju guta sa zadnjice malecna belouška. Mogli bi da pobegnete, ali vas prokleta serpentina ne pušta, užasnute. Ili očarane, kako vam drago. Takav pokret je bio u oku moga domaćina kada sam prokomentarisala, više ne mogavši da ćutim, dok smo srkali poslednje zalogaje slasnog sosa od limuna sa jagnjeta, da je on prava Vukovar jedna priča, pokazujući njegovo staro zlato na dugmadi od košulje. Nasmešio se uglom usta, a čini mi se i da je nešto škljocnulo.

Bila sam preneražena. Bio je najstrašnija alfa koju sam videla u životu. Počela je i krv, sveža, da mi miriše pod nosom. Ličila je na moju, bila sam sigurna u to.

Posle svih svinjarija koje sam doživljavala poslednjih godina, gušenja, davljenja, gaženja, samo mi je falio predator lično.

I ovako moj život bez ljubavi, nije vredeo ništa. I ovako, moj život…Došlo mi da izvadim slike mojih sinova iz novčanika, koje i onako nisam nosila sa sobom.

Ništa nisam nosila sa sobom.

U suštini, ono što me je najviše zabrinulo, bila je činjenica da sam odjednom osetila da ovaj krasni primerak čudovišta koji je sedeo ispred mene nije bio glavni igrač, i da je iza njega stajao neko mnogo veći, opasniji i moćniji.

A ja nisam znala ko je to.

Pojma nisam imala.

Kada je progovorio, brišući svoje divne duge prste u najlepšu žutu salvetu koju sam videla u životu, stvari su ipak bile nešto jasnije. Nisam mogla da ga gledam u oči. Bila sam zgrožena,tom zmijurinom koja je virila iz njih.. Nisam mogla da ga gledam u ruke, misleći na lakoću kojom je delio šamare, tada u Vukovaru. Život i smrt, tada u Vukovaru. Gledala sam kroz prozor belog Terzo Piana u raskošni park obojen zlatnim bojama rane jeseni.

Život je bio tako blizu…

Tako blizu.

Govorio je o teritoriji koju neće deliti sa Todorovim, o tome da su i oni (ko su bili oni???) imali sva dokumenta koja je Vladimir prodao. Da je napad na nas tamo u zimskoj nedođiji bio greška. O tome da je moje prisustvo u Americi suvišno, i da su kao znak dobre volje u prilici da Srbiji ponude za otkup jedan deo otuđenog materijalnog dobra. Znak dobre volje je bila i ova rana večera i izložba. Valjda je bilo jasno da sve znaju o meni i šta volim, pokazao je rukom oko nas i u tanjir, jednim dokonim pokretom ruke naučene da deli milost i nemilost ( uglavnom ovo drugo). Da se on(i) neće služiti sredstvima kojima se služio Todorov, kao što su pretnje, i da mogu da komuniciram sa svojim Konzulatom u Čikagu, da bi što pre obavili razmenu. A da Todorova, čija delatnost im je poznata, ZABORAVIM.

Sedela sam sve ogorčenija i ogorčenija.

Šta sam ja?

Šahovska figura?

Nisam imala kome da se obratim.

Zbog skorog dolaska jedne velike delegacije naše države u NY, na Konzulat nisam mogla da računam. Svi, čak i u Čikagu, su bili mobilisani i na usluzi Predsedniku i njegovoj sviti.

Todorov me je držao u šaci. Brinula sam za bezbednost sinova svakako.

Amerikanci su mi ometali veze, bilo je jasno kao dan, toliko sam naučila ovih godina. U telefonu mi je škljocalo kao da sam na telegrafu.

Gorana nisam nalazila danima.

Jbt. Da se jadna…

Ustali smo iz restorana, zahvalila sam se na večeri i izložbi.

Dzoni me je ispratio i smestio u taksi koji je pozvao, komentarišući da ćemo sutra nastaviti razgovor, kada završim komunikaciju sa Konzulatom.

Bilo je divno rano miholjsko veče.

A onda sam sasvim neočekivano pala u jebenom američkom taksiju, u najdublji mrak u mom životu.

Fuck, fuck, fuck.

Da li je ovo bila smrt!?

A!?

Ne znam ti ja ništa

Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.

Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.

Videla sam kao u cameri obscuri – Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak, kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao…Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi, po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.

I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.

Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunjljiva kad popijem.

Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni…Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka – Znam sve o tebi.

Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.

Ne znam ti na ništa

Povratak u Ameriku je bio skandalozan. Sramni Vladimirov gest izdaje je pokrenuo lavinu očiju svih mogućih tajnih službi, tako da više nisam bila sigurna ko me sve prati. Uostalom, šta je srpska građanka imala da traži ponovo u Americi? I to preko Italije?  Jedno je bilo sigurno, kada i ako se cela ova prica završi, posetiću psihologa. Ili psihijatra, za moje istanjene jadne živce.

Na aerodromu Čikaga  su me  po prvi put u životu pretresli do gole kože. (I ispod, moram priznati)… Bila sam u istom košu sa švercerkama i svakakvim probisvetom. Setila sam se novog Besonovog filma Lusi…Bar nisam bila okovana, kao sirota Skarlet J.. Ali, zato nisam imala ni njenu pamet. Nisam imala ni diplomatski imunitet, da bi bila oslobođena poniženja. Nisam imala ni prijatelje u američkim tajnim službama. Nisam imala nikog i ništa. I tako sam se i osećala. I to je bila istina. Mogla bih na kraju priče nestati kao ona, Lusi. Mogla bih, baš.

Osećala sam se bedno, iznevereno i poniženo, sa strašnom glavoboljom koja nije prolazila danima. Posledica kise u Italiji.

Todorov je besneo kao furija. Ispostavilo se, da je kada je zbrisao, Vladimir ostavio za sobom nekoliko lažnih identiteta, jedan čak i ženski. Problem je bio što je taj ženski identitet bio bugarska veza sa amerima u celoj priči. Akcija je dakle bila osvetljena sa svih strana, a hiljaduooka hidra NSA,CIA i FBI je pažljivo osmatrala.

Jedino se Goran zabavljao, naučen na takve igre.

Kada sam ga preko Skypa pitala šta da radim, tako izložena, ogoljena i prokazana, rekao mi je da živim i da se spremam za susret na izložbi.

I da je sve to ljubav, tim rečima.

Jebo takvu ljubav.

Domaćini su opet bili beskrajno ljubazni.

Dan je bio divan i čim sam stigla u njihov divni dom, oboje su mi ponudili da odemo negde na jezero, kolima, na piće i u šetnju. Odbila sam ljubaznu ponudu.

Nije mi trebalo društvo, a ni auto. Otišla sam da vozim bicikli. Možda me prođe i nesnosna glavobolja.

Ne znam ti ja nista

Izmedju ostalog, neki proces pripovedanja dozivljavaju kao svojevrsnu psihoterapiju. Moja autorka, to svakako ne cini. Ona smatra da je pisanje proces iz 1001 noci, blistavo ispredanje price koja ne spasava samo jedan zivot vec mnoge. Zato se bavi samo sustinskim stvarima, ne ostavljajuci prostora za epizode i epizodiste. No, posto je zivot, sto smo vec ustvrdili, reziser najneverovatnijih dogadjaja, nekad se pravilo opovrgne, da bi ga potvrdio izuzetak. Jednom prilikom sam Vam rekla da se ne druzim sa zenama. Imam dve sestre, koje ni ne pominjem, tako da ne znam ni da li ih se secate. One su mi zaista dovoljne. Retko se cujemo i jos redje vidjamo. Ne mogu da kazem. Dok sam bolovala u Cikagu, cule smo se svaki dan. Kad sam prezdravila…Samo da mi naruce neke krpice za njih i decu. Volela sam ih, bez daljneg. Ali su one uvek bile okrenute jedna drugoj. Ne meni.

Ipak, dok sam bila klinka imala sam drugarice. Sjajne, duhovite i pametne. Bar sam ih ja tako dozivljavala. O vecini i danas mislim isto. Da su najbolje zene koje sam poznavala u zivotu. Ipak, jedna, kojoj sam se godinama divila, zbog pameti i snage, potamnila je taj utisak o zenskim prijateljstvima do te mere da i njih sada mogu da stavim u stereotip/ sve su zene…Ma…

Istinu o prirodi nasih odnosa sam saznala slucajno, skoro trideset godina kasnije. Jedan dan sam naletela na njenog bivseg decka sa kojim je ona provela godine. Igrom slucaja, i to sam tada uradila i nikad vise, ( da se cmacem sa deckom moje prijateljice) jedno nevino ljubakanje sa njim pre pocetka njihove veze, iako sam znala da joj se dopada, pretvorilo se u pravi debakl. On mi je ispricao, da je tada, kada smo bili klinci, ona bila vinovnik jedne uzasne price koja je skoro godinu dana kolala o meni. Sada je bila smesna, ali mi je tada donela mnogo suza. Bila sam nevina devojcica, a ona je svuda pricala da sam ostala trudna sa nekim probisvetom, jer je bila kao, ljubomorna. Odjednom mi je sinulo mnogo sto sta sto mi tada nije bilo jasno/ i zasto njena inace gruba i osiona majka stalno drzi predavanja o moralu, kada sam im ja u gostima i zasto ja moram da izlazim sa njom kada se nalazi sa tim deckom, i zasto se ljubi sa njim, a mene gleda preko ramena…I zasto se njene ostale, prilicno proste i vulgarne drugarice podgurkuju kad ja dodjem…A ja sam je volela i sve to trpela. Posle razgovora sa njenim bivsim sam se dugo tusirala. Nikad nisam shvatila zasto mi je to ispricao i zasto je pristao na tu saradu.

Cak smo i menstruaciju dobijale u isto vreme. Nas dve.

Slatko vreme moje nevinosti.

Nikada nisam bila ljubomorna bez razloga, a osvetoljubivost mi nije bila jaca strana.

Jedan dan sam, dok je jos Vlada bio u Cikagu, sedela u nekom bozanstvenom trznom centru gledajuci iz kafea novi minimalizam americke mode po buticima koji su me okruzivali. Cene su bile povisoke i uopste se nisu uklapale u jos jedan stereotip koji sam imala/ da je u Americi u trznim centrima jeftinije nego u Beogradu. Drugi stereotip o debelim americkim zenama u zerseju je takodje bio unisten: zene su bile lepe, vitke i negovane. Materijali…Lan, svila, pamuk. boje zagasite i svedene. Boja zemlje crnice i one pecene gline. Bela kafa. Cokolada. Moka. Krem. Boja peska. Bisera. Boje glamura i elegancije. Boje na koje treba da se bazirate kada se osecate ranjivo i nesigurno, kao ja tada.

Kao ja sada.

Poslednja osoba na svetu koju sam mislila da bih srela u sred Cikagu, bila je ona.

Sedela je za susednim stolom sa nekim drustvom.. Bila je glasna i pripita, u sred dana, to sam videla kada mi je prisla.

Nisam joj nista rekla, sokirana susretom. Poljubile smo se. Setile se mladosti. Osecala sam se uzasno lose.

Ispricala sam joj sve sto je bilo za pricu. O saobracajki. O lecenju. O zahvalnosti koju sam osecala prema Vladimiru.

O tome kako je sjajan u obradi podataka. Izmislila sam jedino razlog mog boravka u Americi. Pomislila sam…da Todorov svakako ne bi bio srecan da ispricam istinu. Setila sam se kako sa slomljenom petom hodam po noci u Rumuniji.

Ona je rekla da joj jedan takav treba, za neki posao koji je sa svojom kompanijom obavljala u Cikagu. Hvalila se kako je uspesna. Nisam je cak ni pitala cime se bavi. Nisam bila srecna sto smo se srele, ni malo. Bila sam srecna sto smo se srele, jako. Nekada sam je volela. Kada sam stigla u dom mojih domacina, dugo sam se tusirala.

Vladimir je dakle, bio u Parizu, odakle su stizali zabrinjavajuci izvestaji…

Srbija je blago trebala da vrati Vukovaru, a dobar deo blaga je jos bio na carini u Francuskoj. Administracija te zemlje nije bila bolja nego srpska. Samo bogatija. Proces povratka blaga u Srbiju je mogao da traje vecno.

Proces je bio Proces.

Ipak, znala sam da nase poslodavce nije interesovalo to zvanicno blago, nego komadi zalutali u Americi, oni njavredniji, kojima ja nisam bila ni blizu.

I kog je djavola Vlada radio tamo, u Parizu?

Zar se to nije moglo prepustit nekom drugom? Uopste ga nisam vidjala. Samo sam citala izvestaje, dok mi jedan dan preko satelita nisu dali vezu (iz naseg Minstrastva) sa Vladinim sefom. Preko linka su me gledale njene podrugljive oci…Ugasila sam kompjuter i otisla da se istusiram.

Isti dan sam se videla preko linka i sa bivsim muzem.

Toliko je ostario, da mi je pozlilo.

U svakom smislu.

Jebo Te.

Dajte mi neku spijunsku aferu da je razresim.

Necu vise o svom private, casnu rec Vam dajem.

Rat i mir.

 

Ne znam ti ja ništa

…Sve je počinjalo da liči na jednu neverovatnu burlesku u kojoj sam ja bila jedini naivni gledalac. Kao da su svi već krišom pročitali kraj i ludo se zabavljaju, dok ja umirem. I to na nivou metafore, isključivo.

Imam dilemu, jednaku onoj kada sam trebala da pišem o pušenju Vladimirovog k….koje sam gledala u ogledalu. A posle, olako prokomentarisao da mu je dotična dama ušivala dugme na šlicu.

Ako nastavim pripovedanje u ovom tonu, ko će me sada čitati!?

Već sam izgubila one čitateljke sa osetljivim stomakom i izrazito moralističkim vidjenjem književnosti u tim scenama felacija, a sad bih mogla da izgubim i muške čitaoce, do kojih moram priznati, mnogo više držim, u svakom smislu.

A nisam bila ni Margaret Diras, ni Doris Lesing…Ko ih je čitao… Razumeće. Za ostale me boli uvo, valjda.

Bila sam Vladislava devojački Petrović. I bila sam stub soli u sred Amerike. Stajala sam pored jezera Mičigen i gledala neke velike proždrljive ptičurine, nesite, kako gutaju žive golubove koje je hranio mrvicama jedan uredni starčić. Pokušavao je da ih rastera, prvo rukom, a potom nekom batinom, ali su ptice bile potpuno ravnodušne. Gegale su se tromo, a munjevito lovile.

Volela bih da sam ja takav lovac, pomislila sam gorko.

Ostavili su me u Čikagu potpuno samu. Todorov je insistirao da se potpuno oporavim i da čekam dalje instrukcije. Vladimira su poslali u Pariz da se pozabavi pitanjem gubitka dela blaga na tamošnjoj carini.

Moji sinovi su bili u Beogradu. Mlađi je menjao devojke, a stariji poslove… Nisam to očekivala.

Nisam mogla da pomislim da će moje odsustvo od kuće tako bolno da se odrazi na njihovo odrastanje.

Za njihovog oca me je definitivno bilo baš briga. Imala sam dovoljno vremena da razmislim, lutajući najčešće po akvarijumu, dok mi se noga oporavljala. Prvih dana sam nosila fine cipele i lepo se oblačila. Amerikanci su bili mnogo nasrtljiviji od naših ljudi. Valjda su videli da sam strankinja. Onda sam počela da nosim trenerke, Ponekad bi namerno ostavila i pidžamu da mi viri. Išla sam i u kućnim papučama. Potpuno sam se uklapala.

Dakle, dok sam šetala između najraznovrsnijih nijansi plave, a ribe mi plovile iznad glave, osetila sam potpuni raskid sa njim. Iako se on desio još onda, kada sam mu, a to Vam nikad do sad nisam priznala, zalepila šamar na aerodromu i okrenula se da se više ne vratim. A on me nije zaustavio.

Razvod je posle toga bio samo mrtvo slovo na papiru. Kao i razumevanje među nama. Koje nikad nije ni postojalo. Bez obzira na dva sina. Lepotana.

Više od spoznaje da je nešto gotovo, što je ustvari odavno gotovo, me je grizlo nešto mnogo svežije. Osetila sam se potpuno izigrano. Kao da i nije bilo spasa života, tu, nikakvih.

Kada sam se požalila jedan dan razgovarajući preko neta sa Goranom da sam ostavljena sama i da ne razumem kako su mogli da mi uzmu Vladu, kometarišući da je valjda morao da ode i do Srbije da se vidi sa svojim roditeljima, Goran se grohotom smejao.

“ A šta ti misliš, da njega roditelji čekaju, a?“ Pitao je šeretski.

„Ma kao i svaki roditelji, valjda. Rekao je da su službenici…“

„Kakvi službenici, pobogu. Još njegov praprapra deda je bio višestruki špijun. Bežao sa Vukom u Zemun da piše pismo protiv Obrenovića… Baš si naivna. Poslali smo ti naboljeg operativca. A šta, ti našla da se zaljubljuješ u sred Čikaga! Ženo, što se nisi zaljubila u mene, ja ti mnogo bolje stojim. On nema ni mi…“

Prekinula sam vezu i ugasila kompjuter.

Prokleta, jebena Lizbet Salander.

I prokleta jebena Amerika.

Stvarno ne znam ništa.

 

 

Ne znam ti ja nista

Jutro nije donelo olaksanje. Naprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.

Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.

Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.

Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: „Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?“

U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.

Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.

Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.

Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.

Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.

Life is beautiful, zar ne?

Dobro jutro, Ameriko.

Веб-место покреће WordPress.com.

Горе ↑