Pronaci smisao u obrazovnom procesu Srbije je isto kao na sajtu Ministarstva prosvete pronaci neku informaciju za kratko vreme – ko to uspe, svaka mu cast!
Idite na sajt, pa probajte da pronadjete neki podatak. Bilo kakav!
U stvari, toliko sam se uplasila svega sto se desilo, da oklevam sa pisanjem. Odugovlacim. Mnogo toga je na kocki. Zato malo kritikujem firmu koja me hlebom hrani…
A da vam iskreno kazem, od kad me je ona zmija davila, jedva govorim.
Mada, taj siroti piton mi je mozda i brak spasao.
Mada, to sa spasavanjem braka jos visi na koncu.
Sta bre, treba iz Turske da me dovozi klinika A….ve helikopterom, pa da on obrati paznju na mene!?
Dakle, sve redom.
Ovako je to bilo:Posle povratka iz zlosrecnog Sorenta, te nasih sinova iz letnjih kampusa,imala sam nekoliko dana mira.“Ledeno doba“, kako sam ga vec nazvala. Jedno jutro, jos sam bila sanjiva, pozvala me je Ministrova sekretarica licno. Bila sam ljuta – ipak sam ja drzavni sluzbenik na GO. Sto me uznemirava!?
Kaze, trazi me Ministar, hitno. Salje vozaca po mene. Njegov auto. Za 15 – 20 minuta, zavisi od guzve u saobracaju…
Obukoh se ja u nekom kemp fazonu. Namerno. Kao odraz stanja mog duha. Kic teski! Neku haljinu sarenu, sinteticku, od pre sto godina sto imam i neke crne sandale sa malo iskrivljenim stiklama. A haljinu mi kupila tetka iz Amerike ( kao da je znala, sirota, sta ce da me snadje) sa zmijskim dezenom!? Mislim, sta reci. Kad sam na odmoru, neka me ne diraju.
Na odmoru sam. I tacka.
Stigla sam i nokte da namazem, drecavo, crveno. E kad sam za kupljenje pred kucom, ima sta ministar i da vidi. Inace, koristim iskljucivo bezbojni lak i imam uredne nokte. Cak sam ih malo i trljala dok se nisu osusili, da delujem neuredno. Kezual, kao.
Ministar je izgledao tako zabrinuto, da me je samo letimicno okrznuo pogledom, podigavsi usput jedva primetno obrvu. Malo se lecnuo – u stilu – pa zar ovoj da dajem zadatke…ali se brzo pribrao…
Situacija je dakle bila goruca…
Poceo je nesto oko bezbednosti drzave i visih nacionalnih interesa, te kako se moramo izdici iznad situacije…Da smo mi svi sluzbenici koji moraju da polazu racuna Drzavi licno i svom narodu i tako…
O bogo moj, sta je ovo!?
Pocela sam od nervoze da guzvam krajeve suknje.
I jos, da je on nije siguran da tako delikatan zadatak moze da poveri meni, ali da drugovi na visim pozicijama misle obzirom na moje veze…
„Koji drugovi!? Kakve veze?“ Upitala sam povisenim tonom.
Prvi put me je pogledao i obratio mi se direktno: „Vasa epizoda u Novom Sadu nije ostala neprimecena, ako ste to mislili, koleginice. A i Vase komunikacije sa kolegama sa postdiplomskih studija sa Univerziteta u okruzenju…“
Nebo mi je palo na glavu…
Mislim da sam cak i pocrvenela…
Dakle, „zadatak Vam je“, nastavio je „da odete u Bugarsku, i tamo na Drzavnom univerzitetu u Blagoevgradu, predstavite nacrt torinskog…“
„Pa oni su u EU“, ne pazeci na etikeciju, prekinula sam Ministra…
On je nastavio, tonom profesora koji koristi na katedri kada brucose upoznaje sa planom i programom studija…“Medjudzavna saradnja je neophodna, koleginice. Mnogi nasi profesori iz Novog Pazara su tamo, na tom Univerzitetu gostujuci. Neki su ga i studirali…Osim toga, u istom gradu je jedan Americki univerzitet koji moze da nam bude koristan. Uskoro cemo imati ozbiljne goste iz Turske, moramo biti spremni na otvorenu i tolerantnu komunikaciju na svim nivoima. Obrazovanje je vazan segment evroazijskih integracija…“
Zanemela sam.
„U svemu tome, vaznu ulogu ima Vas prijatelj iz sarajevske medrese“, nastavio je, „njegovi kontakti ce Vam pomoci da se infiltrirate u intelektualni krug Ismira..“
„Kakav Ismir!?“ zavapila sam !!!
„Ma da, posle Bugarske idete za Tursku. Ceka vas opasna avantura, draga moja.““Kakav Ismir!?I kakva pobogu, sarajevska Medresa!?“upitah ja, sada vec na ivici nervnog sloma.
„Razgovor je zavrsen.Sada Vas molim da se obratite mojoj sekretarici za detalje puta. Imam vazan posao. Do vidjenja“.
Tako me je iskulirao Ministar.
Ne mogu da dodjem sebi. Dakle, ostajem bez muza i bez stila – kriticki sam odmerila svoju siluetu na prozorskom oknu. A i bez razuma, nastavila sam ironicno.
Sa vrtoglavicom sam se uputila do naseg racunovodstva u koje me je najavila Ministrova sekretarica.
Dobila sam putne naloge i informaciju da ce mi drustvo praviti novi vozac ministarstva, koji vozi Ministra samo u specijalnim prilikama, neki Goran, ako sam dobro razumela. Sve tri sluzbenice su se kikotale na pomen njegovog imena, a dve su i pocrvenele. Na moj upitan pogled, rekle su mi da je Goran ubedljivo najbolje parce piletine (!?)koje se moze zamisliti. I da mi bas zavide. I da bi du.. prodale da putuju sa njim… I do Panceva, a ne na tako dalek put…Devojke su me malo opustile i razveselile. Ionako sam u novoj fazi zivota. Mozda bih mogla sada da se upustim i u strasnu avanturu!? Ovako frivolna, mislim.
Groznicavo nastavljam da razmisljam o ministrovim recima. Kako on zna sta se meni desilo u Novom Sadu?! O kakvim mojim prijateljima on prica? O Kupusu? Pa on nije musliman. Odjednom povezujem.. I poznati glas koji se predstavlja kao saradnik dr Kupusa i toda sam sporazum dobila, a ne ukrala iz ministarstva. Dakle, to je regionalno povezivanje!!!
Mislila sam kada sam slusala price starijih kolega o Titovom vremenu, onda kada sam se zaposlila, da je isto zauvek proslo…Ocito sam se grdno varala…
Vibracija iz torbice. Neko me zove. Dizem slusalicu,a jos sam u liftu firme. Kako se vesti brzo sire. Al sluzba radi !!!
Daleki poznati glas saradnika dr Kupusa, koga cujem sa druge strane dobija i svoje ime: Hamzo Mirzic, nas davno izgubljeni kolega sa postdiplomskih, najbolji Kupusov drug. Kako sam mogla da ga zaboravim?
Bio je najveci zavodnik na studijama. Spavao je sa svim zenama koje su to mogle i htele. Svilen u ponasanju, misicavog tela jednog izgladnelog lava. Bivsi siromasan, negde od Tuzle, jedan medju sedmoricom brace, izdrzavao se noseci dzakove preko studenjaka, u ono sretno socijalisticko vreme u kome sam ja naivno verovala da svi zive isto – odlicno.
Vec tada, bio je fanatican pristalica svoje vere. Nikada nije jeo sa nama hriscanima strogo se pridrzavajuci svojih rituala, za koje bi ga mi, tada bez osecaja nacionalnog identiteta i nikakvih verskih, sigurno zezali. Bio je strasno zavodljiv, pisao neznu poeziju, zanosno mirisao i izgledao. Nedostajalo je tek, tek, da me zavede, na Kupusovu zalost, da jednom prilikom, na nekoj zajednickoj sedeljci, nisam slucajno otvorila njegov dnevnik. Misleci da je poezija u pitanju, uzela sam da citam, slobodno, posto je neke od pesama posvetio i meni. On je spremao pice, pa nije video sta citam. Dnevnik je bio najneverovatnije pornografsko stivo koje sam videla u zivotu: detaljan opis seksa sa svakom od njegovih zena. Susreti sa dve – tri zene istog dana. Minutaza, poze, ginekoloski pogled na vulvu doticne… Sve po redu.. Kada sam ga sokirana upitala sta je to, on je sa osmehom rekao da je to muska stvar i da vodi beleske o zenama sa kojima spava, da ga neka slucajno ne bi navela da se zeni. Ako ostane u drugom stanju, jer on se cuva i ne svrsava ni u jednu… Setila sam se njegovih zena. Jedne udate koja ga je i finansirala povremeno, jedne slatke male, koju je on ostavljao nocima da place na njegovom pragu, ne pustajuci je unutra… Bio je demon, sardonican i sarkastican. Tada sam ga se prvi put uplasila…
Sada sam se opet bojala. Bio je to on, licno. „Hamzo?“promucala sam. „Hamzo“, rekoh malo sigurnijom glasom „ti li si? sto se ne predstavljas? Koliko se godina nismo videli? Dvadeset?“
„Dvadeset i cetiri, draga moja, dvadeset i cetiri. Cekao sam da se sama setis. Sada se moramo videti, svakako. I to odmah.“
„Sta, pa ti si u Beogradu ?!“ osecala sam kako mi se dlanovi znoje i vrtoglavica pojacava:“dosao si da se vidis sa mnom specijalno“.Osecala sam da je stvar krupna i da to jedva mogu da svarim…
„Da, tu sam na Slaviji u hotelu. Dodji, cekam te u baru.“ Zvucao je vise nego zapovednicki.
Isla sam, dok su mi klecala kolena. Peske naravno, u mojoj zmijskoj haljini. Pocinjala je kisa. Opet, stoti put ovoga leta. Stikle su mi proklizavale po trotoaru, dok mi se lak, namerno lose nanesen ljustio…