Setila sam se crvene kapi krvi na prstu mog bugarskog demonskog domacina. Setila sam se najfinije esencije ruzinog ulja, koja je zajedno sa dragim kamenom bila na dnu moje ladice sa vesom…
Karta i pozdrav su stizali iz Bugarske. Pozdravljao me je „pesnik“ Cvetan Todorov…
Znate da postoji filozof njegovog imena? Cvetan Todorov? Zivi u Francuskoj i zagovara ovakve ideje: Razumem da postoji velika skepsa u pogledu sudbine demokratije u istočnoj Evropi, očekivanja se nisu ispunila zbog samovoljnih poteza vladajuće političke garniture, i pored toga što se ne može nazad. Marksističko-lenjinističke parole očito nekima ponovo zvuče privlačno, jer bar u teoriji zagovaraju jednakost iako je to fantazija. Ljudi očigledno imaju veoma kratko pamćenje ili pripadaju generacijama koji nisu okusile diktaturu.(Odlomak  iz intervjua ljubljanskom Delu, prolece 2012.)
Ovaj binarni barokni model u koji sam upala, ovaj crno crveni eros/tanatos sklop je bio urnebesniji od bilo kakve gotske fantastike koju je neko u svom mozgu mogao da smisli…
Diktatura!?
Ej, diktatura?
Ma ove zanosne cizmice su bile gore od diktature.
Bile su nagovestaj nove avanture u kojoj cu se, po svemu sudeci, uskoro naci…Neke slobodne dane koje sam imala iskoristila sam za lenstvovanje. Imala sam neverovatnu zubobolju koja kao da mi je govorila da pod hitno treba da izadjem iz osecaja besmisla u koji sam upala. Eh, kao da je u ovim godinama, koje nevoljno pominjem, uvek moguce izaci iz sopstvenog zivota, tek tako!?
Bugarska epizoda mi nije bila nimalo draga. Ni ona jurnjava kolima, ni uzas i lepota mog tajanstvenog domacina. Goran, moj slatki, opasni kompanjon na tom putovanju, bio je nedostupan nedeljama…Ma kakvi nedeljama, mesecima. Ko zna na kakvom putu je bio. Iz ministarstva su mi stizale glasine o ponovnim premestajima (tresla se gora, rodio se mis!). A ja, ja sam gledala filmove, Spavala do podneva, isla na moju zumbu i lecila zubobolju. Svaki dan sam, dok sam ispijala jutarnju kafu,oko podneva, bar pola sata na nogama imala moje nove cizmice koje su bile tako neprikladne za beogradski asfalt da bi mogla da ih nosim jedino na nekom ekstravagantnom kulturnom dogadaju na koje me nisu zvali, jer je  na ista isao iskljucivo ministar. Te malesne jedva primetne mrtvacke glave izmedju zmijskog printa, ta vrtoglava potpetica…Hm.. Mora da sam Cvetanu bas delovala rogato, kad mi je poslao takav poklon…I sta je taj poklon trebao da znaci? Mucilo me je to pitanje.
Osim toga, Bugarska nije bila pod mojom jurisdikcijom, mislila sam sa olaksanjem…
Gledala sam novog Tarantina. Neki omaz spageti vesternima. Jedna mracna osuda nasilja bele Amerike, koja zavrsava kao petparacka ljubavna prica. Remek delo, moram reci. Jedan junak lici na Kamijevog Kaligulu, toliko je strasan. Uzivala sam u filmu. To je meni trebalo. Remek delo sa ljubavnom pricom na kraju. Pricom sa srecnim krajem, naravno.Kada sam bila tinejdzerka, otac je i mene i sestre cesto vodio u Temisvar. Da on kupi alat, kampersku opremu, neke planinarske cipele i slicne potrepstine koje bi stajale u garazi ili u podrumu, zlu ne trebalo. Majka nam se uvek zgrazavala nad kolicinom nepotrebnih cvikcangli, francuski kljuceva, srafcigera i kanti koje su stizale sa nama, oznojanima i nasmejanima, jugoslovenski samouverenima iz siromasne, susedne drzave, koje je sam vrh ruske cizme dobrano pritiskao, da bi tu cizmu nasledio, tih godina kada smo mi odlazili, Nikolaj Causesku.
Rumunija je bila jedna siromasna drzava, a Temisvar crn i siv, u bojama naseg Beograda danas oko autobuske i zeleznicke stanice. Ispod Brankovog mosta i oko Geozavoda. U Karadjordjevoj ulici. Secam se, jednom prilikom je moja starija sestra ponela iz Beograda neke zvakace gume,cigarete, Vegetu, a ja neku maramu, pamucnu, sa sarama tada modernim , vise se ne secam ni kako su se zvale, te sare. Ponela sam ja i   neku kosulju od teksasa, US top valjda. Sve to je planulo na jednom cosku u roku od par minuta. Od tih par gluposti, sve tri smo kupile najskuplje temisvarske cipele u tamosnjoj robnoj kuci, mastodontu socrealizma, a posle toga jele bozanstvene cokoladne kolace u glavnoj ulici, podno zgrade Opere. Bile smo jedini gosti u jednoj neverovatnoj, beckoj poslasticarnici, u sred Temisvara. Devojke i decaci nasih godina, lokalci, su lepili noseve na staklo poslasticarnice da vide sretne, bogate strankinje koje jednu kolace…
Moje cipele su bile ravne, na pertlanje (bila sam devojcica) u kombinaciji belog platna i zute prevrnute koze, na lubovima i cak i preko grubo izreckanog djona, koji mi se cinio prava sreca, tada. Nisu bile udobne, kao italijanske, koje sam tada vec isprobala, ali sam ih ja nosila sa velikim zadovoljstvom dve godine. Verovatno su one bile jedan od razloga moje strasti prema cipelama, koja je sa godinama samo rasla.
Devedesetih, u ona bedna vremena, bila sam u Rumuniji jednom cak i na, hajde tako da kazemo, mozda mom prvom tajnom zadatku ikada.
Bila sam sa gradskim sekraetarom za obrazovanje, nekim radikalom, tada, inace doktrom lingvistickih nauka u jednom zastrasujucem planinskom delu Rumunije, podno Karpata, u kome je utihla teska industrija i veza sa bivsom Jugoslavijom. Gradom su duvali teski vetrovi noseci okrugle grmove, kao u spageti vesternima. Grotla visokih peci su bila ugasena i narod se iz kraja iselio. Da sam verovala u grofa Drakulu i price o njemu, mislila bih i tada da je on isisao krv iz tog kraja. Ovako sam znala. Mi smo bili u ratu, drzava nam se raspadala a Rumuni u posttranzicionom vremenu posle Causeskog. To je bio kraj pogranican sa bivsom Jugoslavijom…Mi smo u Rumuniju isli da utvrdimo znacaj jedne etnicke grupe, koja je bila katolicka, ali sa mutnim bekgraundom. Hrvati su je svojatali, isto kao i mi u Srbiji. Vreme nacionalizma je bilo zestoko i svaki covek dragocen. Kao pitanje ko ce prvi osvojiti Mesec ili Mars. USA ili SSSR, nekad.
Bili smo u nekom planinskom selu koje je zito mlelo na vodenici. Gajilo mrsave krave a narod, a narod je krajem dvadesetog veka isao u narodnim nosnjama. Devojke su na glavama imale pletenice od po dva metra dugacke. U ormanima vezenu devojacku spremu.  Sva tri sela sa tim zivljem, nisu imala struju, osim seoskog kneza koji je imao generator. U njegovoj kuci spavali smo sekretar, etnolog i ja , predstavnik ministarstva. Nikada necu zaboraviti gorak ukus u ustima, kada su nam to vece kada smo stigli spremili kulturno umetnicki program. Pogace od sveze samlevenog zita i ribe iz potoka. A pevacica peva na iskvarenom srpskom (hrvatskom) na razglas, sa svojih sesnaestak mrsavih godina: noz, noz u slaninu. Rogo, rogo rogozi, sedi pa vooozi…
Kao sto sam Vam vec napomenula, Rumunija i Madjarska su bile pod mojom jurisdikcijom (sto nije srpski centar u Parizu!?).
Kada sam se vratila sa odmora na posao, dobila sam i prvi ozbiljan posao.
Da kupim prnje i idem u tu i takvu Rumuniju…
Kad stignem u istu, dobicu dalja uputstva…
Da sam bila u braku..
Da su mi sinovi bili tu, u Beogradu…
Ma, rekla bih ja njima…
Ovako, sta sam mogla?
Kupila sam prnje i krenula u tu i takvu Rumuniju.
Temisvar, stizem!