Posle uzbudljivog otkrica ovog prepodneva, dan sam provela lunjajuci po kuci. Imala sam jedan problem. Nisam imala poverenja u mog sagovornika, ni malo. Sve mi je bilo neverovatno. Kakvu sam ja ulogu mogla da imam uopste u tim dogadjajima? I o kojim je dogadjajima bilo rec ustvari?

Moj ljubazni bastovan, koga cu od sada zvati B. mi je jos svasta ispricao. Sustina je bila da se u Rumuniji nalazila veza koja je ukradene umetnine iz Evrope slala u Ameriku i da je jedan deo vukovarskog blaga opljackanog u tamosnjem muzeju devedesetih, pa izgubljen dvehiljaditih bio skriven u ovom gradu, po tragovima i dojavama sudeci…

Da su u te dogadaje bile umesane srpske paravojne formacije koje su maskirane zivele posle devedesetih kojekuda i da je Cvetan Todorov bio karika koja je povezivala medjunarodne trgovce umetnina sa kradljivcima.

Sve je zvucalo tako logicno i cisto, a ja sam i dalje bila u nedoumici.

B. mi je rekao takodje, da mene nisu ni hteli da umesaju u dogadaje, ali da sam se umesala sama. Tacnije, da me je umesao poklon koji sam dobila od Todorova u vidu onih zmiujurina na cizmicama.

Zasto je jedna gospa srednjih godina (krvava, poprilicno, sto bi se moglo okarakterisati i kao klimaktericna) uopste trebala Todorovu koji je mogao da ima koju god je hteo lepoticu iz celog sveta ( i sire, i sire)… To nije bilo jasno.

Nisam B. rekla nista o otkricu koje sam imala. Ni rec o sobi i predmetima. Nisam zelela da me tako zgodan muskarac dozivi kao histericnu i ludu pedestogodisnjakinju sa krizom svesti i morala.

Nisam sa B. zelela da delim nista… osim kreveta.

A i do toga je bilo daleko.

Ono sto jeste bilo na nivou neverovatnog, bila je cinjenica da nigde nisam mogla u kuci da pronadjem sobu u kojoj sam nasla predmete, iako sam odmah posle razgovora sa B. jurnula u nju…Licila mi je na dobar trag.