Odjednom je u mojoj dusi nastala jesen…Kao da je svaki susret sa rekom i starim ribarom moj zivot menjao za jednu dekadu. Ili sam i to samo sanjala.

Kuci sam stigla sa dzepovima punim oraha, pomalo crvljivih, ali ipak slatkih i masnih, promrzla i rascupana. U korpi sam donela 11 ogromnih, zrelih, zutih kao dukat dunja, koje su me setile na detinjstvo. Na nasu baku i nas tri koje u velikim bracnim krevetima, pod debelim jorgancinama, pred spavanje slusamo radio, dok nas dunje posmatraju sa vrhova ogromnih sifonjera. Posle cucorenja bi slusale Selo veselo, a ujutru Dobro jutro deco. Baka, koju smo zvali majka bi nas nocu obilazila i ususkavala. To je bilo vreme kada se lecilo preznojavanjem, a ne tusiranjem, tako da smo uvek posle spavanja bile usmurane i pomalo  iscrpljene. Trebalo je preziveti toliko perja na sebi…

U secanje na baku sam napravila od dunja kitnikez sa orasima, koji sam dugo mesala na sporetu drvenom varjacom, bas kako je to nekada radila ona u letnjoj kujni, dole niz gonak.

Pozvala sam i sestre i imale smo idilicno vece. Smejale smo se i secale detinjstva. Cekala sam sinove da se jave na Skype.

Pricale smo sa njima. Odrasli su i pomalo se promenili. Imali neki seretluk u pogledu i poneku boricu u osmehu. Nostalgija ih je gusila, videlo se. Kada su videli kitnikez, obojica su se uozbiljili i na brzinu zavrsili razgovor…Bila sam tuzna. Pile smo visnjevacu koje je pravila jedna od sestara, jele kitnikez, a ja sam se, ko zna koji put ove godine, napila.

Tako pripite smo kasnije isle u pozoriste i gledale novu Gospodju ministarku, koju je glumio jedan muskarac. O boze! Sve je licilo na moje Ministarstvo, travestirano, karnevalsko i prostacko. Odjednom sam se otreznila.

Dolazila je zima, a ja sam se u ponedeljak vracala za Temisvar.