…Ove zime, jedna od retkih drugarica koju sam i licno upoznala sa neke socijalne mreze, umetnik neke druge provenijencije me je pitala koliko ja ustvari imam pratilaca i sto se malo ne aktiviram kada je marketing u pitanju da ih imam vise i konacno objavim knjigu. Ko pise zna: ovo je usamljenicki biznis, rudarski, oracki, klizacki, slobodan pad iz aviona sa 10000 metara, ronilacki posao. Beskrajna avantura duha i ponekad duboka nedoumica. Zabava i ljubav. Tastina. Mrznja. Strast. Rat i mir. Blogovi i dugme SHARE su samo sjajan nacin da ono sto su ljudi radili mnogo vekova iza nas u samoci svoje pecine, izbe, kelije, sobe instant stigne do citalaca. Ono sto je grozno, to je da je internet ogroman prostor prepun hiper tekstova i da mozda nikada niko nece stici do Vas.

Kada je cula brojku, vrlo skromnu, mislim da se opasno razocarala. Ta zena, mislim. Zadivljena svetloscu funky mene sa facebooka (jer je i to pricina) nije mogla da me prihvati duboko zamisljenu i zasukanih rukava.

Sta je poenta?

Svakako ne neko povrsno poznanstvo koje se zavrsilo pre nego sto je istinski i pocelo.

Poenta je da nema uspeha bez price.

A njih treba pisati. I pricati.