Ovih dana sam na internetu procitala tekst koji me je bas naljutio, kao uvek sto me ljuti prinuda bilo koje vrste: Moras da verujes, nemoj da se istices, sta se to tebe tice, ti nista ne mozes da promenis…

Tekst je stigao od grupe, medju kojima rado citam na pojedinacnim blogovima neke od njih i iskreno im se divim. Bar jedan od njih to sigurno zna. Ne pripadam im, kao sto ne pripadam nikome. Ja sam sama sebi uvek bila predak, sto rece moj vjeruju u Lirici Itake, Milos Crnjanski.

Da se razumemo, pravoslavka sam, ali bih jednako i cak pre, bila zen majstorica nego bilo koja druga vernica. Ili nevernica. Pokojni muz mi je bio katolik, koji u crkvu nije krocio u zivotu. Toliko zarezujemo veru. Sin mi je nekrsten. Ja sam se krstila kao odrasla u crkvi u Segedinu, da probam.

Nista nisam osetila.

Tako stoje stvari.

O ovom tekstu govorim:   http://ateisti.com/rastko-nemanjic-nije-prosvetitelj/

Oni koji me citaju, znaju da radim u srednjoj skoli kao profesorka knjizevnosti i jezika, skoro deceniju ipo. Citavu deceniju sam profesionalno pratila izmedju ostalog pozoriste, sve festivale, premijere, publikacije, alternativne i ine scene u Vojvodini kao tv novinar informative.

Sa decom sam ucestvovala u nebrojeno mnogo pozorisnih programa, za Svetog Savu obavezno. Nije zgoreg pomenuti da sam deset godina bila i ekskluzivni novinar koje je ulazio u domove vladika i pratio sve crkvene praznike pa i Svetog Savu, rezervisano iskljucivo za svecarske dnevnike RTS u pola osam, koji su vozili po celom svetu srpske dijaspore preko satelita. Svaki praznik, svaka sveta liturgija, svako saopstenje…

Deca u mojoj skoli, a ima ih oko 1700 su zestoka, cesto tvrdoglava, iskljuciva. Konzervativna, sa bekgraundom koji nije najsjajniji, kao ni njihova socijalna karta.

Ali su deca.

Umeju da se raduju, sto su mnogi odrasli zaboravili. Skoro nikada sa casova ne izlazim bez osmeha, sto mi se u okruzenju odraslih cesto desava. Da zurim kuci da operem ruke i istusiram se…

Na dramskoj se uvek smejem.

Uzivam, ovako neverna, u svecanom cinu Svetosavske akademije i ako jedva slusam besede popova koje generalno ne volim ( ni vladike ne volim, njih pogotovo).

Uzivam u decijoj iskrenoj radosti i prepustanju. Postovanju koje ukazuju svoji pretcima, svom rodu i jeziku. Iskreno i bez poziranja.

Srbima je izgleda neophodan elemenat kulta.

Cini mi se da narodi koji imaju velike i razgranate mitove i integralne epove nemaju takvu nesigurnost kakvu imaju mali narodi sa malim jezicima.

Uvek deci kazem da je Sveti Sava bio pre i iznad svega sjajan diplomata i pravnik (Nomokanon ili Krmcija). Da je umeo da komunicira cak i sa Papom, sto mnogi nasi pregovaraci ne umeju ili nece ni danas.

Da je umeo da slusa druge, jer da nije bilo tako ne bi sprecio jedan rat, sa ugarskim kraljem Andrijom II.

Nekako ovako izgleda moje predavanje

http://www.istorijskabiblioteka.com/art:sveti-sava

A onda dotaknem konstukciju mita koji se slagao vekovima kasnije i potrebu naroda da mit ima.

Ili pre, potrebu onih koji su pisali istoriju.

Pre neki dan slusam nekog politicara kako punih usta hvali naseg premijera, koji po dvadeset sati dnevno radi za dobrobit srpskog roda.

More, ne dirajte mi Svetosavsku akademiju, ni slucajno. Uostalom i sam Dositej je izasao iz fruskogorskih manastira. Kad skoknem u Hopovo, popicu casu vina i za Vasu dusu.