Akcija sa Labilnom na Maldive.

O pisanju
Kako vidim internet? Svakako ne kao otvoreni široki auto put sa mnoštvom automobila koji se kreću u dva pravca i više traka, po preciznim pravilima, a da bi promenio pravac, moraš da voziš desetine kilometara do prvog isključenja…
Internet nije to. On je beskrajni svemir neverovatnih mogućnosti, uz bezgraničnu interakciju. On je velik onoliko koliko si ti velik. Raste ili se smanjuje po potrebi. Kako Ti drago. I koliko sebe umeš da kontrolišeš ili da se prepustiš bezumnom plovljenju kroz virtuelni proctor.
On je carstvo, riznica, kloaka i djubrište, Sodoma i Gomora, Hiperboreja ljudskog duha. Iz njega vrebaju prinčevi, prostitutke, genijalci ili usamljenici…Zavisi šta tražite. Jer to što tražite, možda nikad ni ne pronadjete. Zato što ste na put, umesto tragova, bacali mrvice hleba koje će ptice pozobati, kao u Ivici i Marici, pa nećete umeti jednom da se vratite kući.
Ako imate gde da se vratite. I ako ne želite da tu, u sajber spejsu, ne ostanete zauvek.
Primedba magistra srpskog jezika i književnosti, što sam po formalnom obrazovanju – po pravopisu MS koji je važeći u Srbiji, strane reči pišete kako se izgovaraju, pa tako cyber space pišete onako kako sam ga ja napisala. I možete pisati šta hoćete u komentarima posle ovog teksta.
Na gluposti ne odgovaram, na inteligentne primedbe uvek.
I samo se četiri glagola u srpskom jeziku pišu zajedno. Neću, nemam, nemoj i nisam.
Ne znam se piše O D V O J E N O.
I spejs lupite posle svakog znaka interpunkcije.
Da li je to jasno?
Tako. Da nastavim dalje.
Dakle, da bi postali bloger, morate posedovati elementarnu pismenost.
Ne treba da urlate na sav glas, što je pisanje velikih slova, kako sam ja napisala odvojeno u par rečenica ranije.
Ne trebaju Vam silni ukrasi, šljokice, crteži i zalasci sunca, ako niste majstor fotografije, slikanja, karikature. Ponekad to izgleda kao loš sastav u školici za koji ste mislili da je divan, a dobili za njega dvojku. Ležim na krevetu i gledam kroz prozor, dok kiša dobuje po krovovima grada, dok zvezde radosno-mistično-tužno sijaju po meni, dok me sunce blago miluje. Razmišljam…
Povraćam.
O moj bože, koliko viška teksta. Ko još to zaista radi?! Vi?! Ha, ha, ha. Smešni ste.
Pa, potcenjujete svoje čitaoce.
Bolje da ste na blogu onda obesili svoju fotku na kojoj leškarite u nekoj blago provokativnoj pozi. Ili žestoko provokativnoj, u zavisnosti ko vam je CILJNA GRUPA.
Dakle, ovaj tekst je o pisanju za blog.
U suštini, mediji se uveliko razlikuju. Kada pišete za novine imate ogromnu odgovornost. Ne možete iznositi svoje lične stavove, ukoliko niste kolumnista ili komentator lista. Istraživačko novinarstvo podrazumeva dobro proučeno pro et contra ( latinski pišete izvorno).
Na blogu uvek možete da pišete iz Ih pozicije (principi naratologije Ja pozicija kao glas pripovedača, ograničava u meri isključivo ličnog gledišta) što olakšava stvari. Ili ih debelo otežava jer će u interakciji neki Vaš čitalac za koga ste se vezali, da Vas na primer, napadne, a Vi niste bili spremni za to.
Pa šta ćete onda sa odgovornošću?
Plakaćete, ili ići kod psihologa?
Pisati ožalošćene ili ostrašćene pamflete?
Banovati, ili blokirati tu osobu?
Poslati joj frajere da je prebiju u stvarnom životu?
A?
To Vam pričam.
Vodite računa o sebi i drugima kada pišete.
Reči su divne i strašne u isti mah.
Moćne i banalne.
Mogu da okrenu svet naglavačke.
Nema sigurnosti kada progovorite.
Druga stvar je da na internetu ( koji se piše malim slovom, kao i radio i televizija ) svaka roba ima svog pisca, pa će tako biti i sa Vašim tekstom…
Odlučili ste se kome pišete (već pominjana ciljna grupa).
Nemojte podilaziti. Dakle, ako pišete za decu, na primer, nemojte tepati. Znate da se to ne savetuje ni roditeljima kada uče malu decu da govore.
Koristite jasnu, kratku, preciznu i ubojitu rečenicu. Osim ako niste Crnjanski, pa Vam se genijalna rečenica razliva kao Dunav i Vaš prepoznatljivi stil pledira da dobije epigone. Čitav niz, naravno.
Manje je više, kao u modi.
Ne menjajte red reči, uobičajen u srpskom jeziku. Ne stavljate glagol na kraj rečenice, niste u devetnaestom veku. To je stil jeftinog realizma, ne Dostojevskog. (Bio je neki pisac Mihali Arcibašev, savremenik Dostojevskog, a stil mu se zvao Sanjinizam. On je imitirao Dostojevskog i nije bio cenjen ni u svoje vreme, jer je brljao sa rečenicama. )
Poentirajte, zaboga. Iznenadite i obradujte čitaovce (nameran lapsus).
Sve se može skratiti, pa i Vaš tekst. Niste Vi jedina zvezda na blogerskom nebu.
Mislite o tome. Uvek ima boljih i talentovanijih od Vas.
Niko nema bolji i talentovaniji od Vas.
Neki bloger pre neki dan napisa, dopalo mi se (B(l)ogdan, čini mi se).
Volite kao da to radite prvi put u životu, a krešite se kao da je poslednji put.
Sve to važi i za dobar tekst.
Uživajte. Jer ako toga nema…
Nema ni Vašeg bloga.