Od beogradskih ulica jedna od meni najdražih je svakako Majke Jevrosime. Kao pravi provincijalac, Sremica iz Rume, kroz tu ulicu sam sanjala najlepše snove i pre nego što sam se doselila u Zemun. Prvo sam devedesetih, celu deceniju, tom ulicom išla do firme, RTS u Takovskoj, gde sam bila zaposlena. Pošto je moja matična kuća bila u Novom Sadu, u Beograd sam dolazila na filmske festivale, jer sam pratila kulturu. Najviše sam volela Martovski festival dokumentarnog filma koji je tada bio smešten u Domu sindikata. Taj festival je bio izlaz iz bezizlaza mračne decenije jer je pokazivao sve što nije smelo da se vidi nigde drugde. Bio je prozor u svet tog vremena ekonomske i kulturne blokade i medijskog mraka. Tada bih, kao i za vreme Festa, na primer, spavala u jednom hotelu u Kosovskoj ulici i išla bih prema televiziji skrećući u Kondinu, odakle se zbog muzičke škole u istoj uvek čula muzika razveseljavajući me, jer volim klasiku i mladost. Pa kroz divnu Majke Jevrosime, pored muzeja automobila, kroz drvored, starim pločnicima, sa malom krivinom, gde se na ćošku jedva videla zgrada televizije, gde sam radila posao koji sam obožavala. Dvehiljaditih, kada sam se već preselila u Zemun, vodila sam istom tom ulicom moga sina u Dečiji kulturni centar, pored televizije, svake subote, godinama na radionice koje je pohađao na animiranom filmu. Svaki put, naravno sa knedlom u grlu, gledajući razvalinu pored televizije, posledicu bombardovanja. Ništa nisam zaboravila, dakle. Znate kako je to. Prosto polažete neke nade, devedesetih u svoju karijeru, koja se raspala posle tih bombi (bilo je i drugih razloga, privatnih),  dvehiljaditih u veselu mladost svoga dečaka. I sve je i pored svega najbolje i savršeno. Onako kako treba da bude u jednoj lepoj otmenoj beogradskoj ulici, kad prolaziš pored policije i Poštanskog muzeja. Šta ćeš više?

Presinoć, dok sam išla tom istom ulicom na koncert na Tašu, mislila sam baš o ovome što sam napisala. I o tome kako nisam bila na koncertu na Tašu, jako davno, možda i preko dvadeset godina, od neke odlične svirke Atomskog skloništa, onomad.

Mislila sam tako hodajući i o tome kako je sramotna reportaža koju sam baš pre nego što ću krenuti od kuće pogledala na tv. Moj dobar drugar, inače teški i doživotni  roker bez kompromisa Goran R. me je grdio taj dan komentarišući da idem na predizborni miting stranke na vlasti idući na taj koncert. Tim povodom, otvaranja Taša, gradonačelnik Beograda Siniša Mali je poznatim srpskim rok bendovima uručio specijalne plakete. Priznanja su dobili: Riblja čorba, Galija, Van Gog, Piloti, Električni orgazam, Ju grupa i Point blank.

Idući ulicom Majke Jevrosime, mislila sam i o spomeniku Pekiću i aktuelnoj vlasti, koji bi kao Filip David nedavno u Narodnoj biblioteci Srbije, verovatno reagovao sa ironijom na pažnju kojom ista vodi računa o uvek disidentskoj umetnosti. Jer da bi bila prava, umetnost mora da bude to, nepotkupljiva.

Kada sam stigla do TV Beograd, počeo je vatromet. Neopisiva je ta slika: izlazite u Takovsku, i iznad tornja RTS počinje jedan od spektakularnijih vatrometa koji ste videli poslednjih godina. Ima se, može se. Sa tugom mislim kako je nebo gorelo 23. aprila 1999. kada Komrakov, tada urednik IP  i Milanović, tada direktor, nisu uradili šta je trebalo, iselili zgradu, kako je u Novom Sadu urađeno, seleći sve važno sa Mišeluka gde je tada bila zgrada RTS koja je takođe bila bombardovana.

Mislim tako, dok nebo gori, šta to simbolično znači za mene? Jer tolike godine kroz Majke Jevrosime, nije šala…

Koncert je inače bio odličan. Osvetljenje, akustika, organizacija, obezbeđenje, publika, bendovi. Voditelj je jednog momenta, pozvao na minut ćutanja žrtvama RTS a. Vatromet je tu postao nepriličan. Publika je jednog momenta počela za vreme Riblje čorbe da viče Vučiću pederu, a Bora je počeo da peva, pošto je pomirljivo utišao publiku, kao kad dobronamerni starac utišava decu u komšiluku, jer je na popodnevnoj dremci, Draga ne budi peder…

I vuk sit i ovce na broju. A?

Ja i dalje naviše volim Galiju. A taj fini populizam sa Pinkovim zvezdicama na sceni jednog velikog rok spektakla…Nije imao cenu.

Danas je Mijat Lakićević na Peščaniku objavio tekst Dan kad je umro rokenrol. Od stida Retko kad mi se desi da mi bude žao što je neko, pa i u najetabliranijim medijima objavio i napisao nešto pre mene, na mom maleckom blogiću. Za ovaj tekst mi je žao što ga ne napisah i skoro bih ga potpisala. Ipak nešto bih i dodala. A da ne tupim više oštricu kojom želim da Vam se obratim.

U testu Lakićević kaže povodom dobijanja plakete: Ali ni rokeri nisu slutili, pa nisu ni osetili, da će biti tako grubo izmanipulisani, pa su naivno, valjda kao večita deca, potrčali u susret lilihipu. A nije tako uvek bilo. Pre neku deceniju, naime, rokeri su se etablirali kao neki glas otpora tadašnjem režimu, tj. kao neki glas „građanske” Srbije, za razliku od one „ruralne”, kojom su dominirali narodnjaci. Sada je izgleda ta „linija podele” nestala.

Dodajem: Ko se naivno, kao dete obradovao lilihipu? Kiki iz Pilota, koji pozira sa aktuelnima kad god stigne?! Mondenski Đule koji se oglašava sa RUŽIČASTE ohoho? Bora Čorba koji može pod ruku sa Zoricom Brunclik i Leontinom među dvorske muzičare učestvujući u karikaturi koju gledamo na istoj televiziji u svim realiti programima kao pohvalu populizmu, jeftinoj zabavi i demagogiji. Istaknuta umetnica Zorica perjanica devedesetih i Bora koji je onako besno i hrabro pevao o Baba Juli, kad nisi smeo usta da otvoriš?!

I još: Dakle, može se razumeti kada rokeri popuste pod teretom godina i željom da pobegnu sa margine i najzad postanu uvaženi članovi društva. Uostalom, ni akademici se nisu ustručavali da poture sede glave pod lovorove vence sa kojih samo što nije krv prokapala. Nije dakle lako odoleti tom iskušenju i kamen će lako da baci samo onaj ko tom izazovu nije bio izložen.

Ovo potpisujem od reči do reči. A ako hoćete da slušate dobre bendove…Ima ih još. Ne idu da primaju prezente od vlasti.

Sada, dok pišem, neko mi zvoni na vrata i viri iz fiksnog.

„- Halo, ko je?“ pitam. „- SNS. Hoćete li glasati za nas?“

Kiša pada. Zatvaram vrata, spuštam slušalicu.

Nebo gori.