Nešto o mojoj nadgradnji. Dok sam još živela na Zemlji, onoj staroj, jedno vreme sam bila ratnik, čime se ne ponosim. Bilo je to davno. Zato sam i otišla sa Zemlje. Videla sam kraj jednog sveta. Videla sam kraj jednog velikog dela Afrike i njenog bogatstva. Učestvovala sam u uništenju Balkana. Na planinama Perua, u Belim Kordiljerima, tako visoko, visoko sledeći tradiciju gerilskog ratovanja, još nekad davno Gusmana i njegovih sledbenika su započeli rekonstrukciju Komunističke partije. Polukolonijalno i polufeudalno društvo su pokušavali da preurede nasiljem. Alfa i omega Gusmanove ideologije je bilo marksističko – maoističko stanovište socijalnog poretka, zasnovanog na stalnim konfliktima. U skladu sa maoističkom doktrinom, videli su nasilje kao prirodan i neizbežan fenomen, kao manifestaciju sukoba. Dakle, nasilje nije bilo samo sredstvo rušenja nepravednog i iskvarenog poretka, već i način dolaska do bolje budućnosti u kojoj bi ugnjetavani i
marginalizovani postali građani jednakih prava. Prevarili su se. Preteča kompanija overlordova i Westa i Koreje su još tada planirali dominaciju. Unajmljivali su plaćenike da uništavaju stanovništvo, onako kako su velike ekonomije jele prirodna bogatstva, eksploatišući ih. Posle jedne akcije, koje se gadim, na najvišoj tački Belih Kordiljera, Uaskaranu, unajmila sam lokalnog vodiča da mi pokaže lepotu. Sam vrh Uaskaran obrastao je sa preko 800 različitih biljaka, podeljenih u preko 100 zasebnih vrsta. Zraci tropskog sunca omogućavali su da na ovim visinama uspevaju mnoge cvetnice među kojima ima najviše orhideja i bromelija. Tamo je rasla i jedinstvena vrsta planinske bromelije pod nazivom puja. Ovo je bila fascinantna biljka čiji cvetovi mogu narasti do 10 m, što ovaj cvet čini najvećim koji postoji na Zemlji. Puja je vrsta cveta koji može da živi i do 100 godina. Lokalno indijansko stanovništvo poznaje ove zabačene visinske predele kao svoj džep. Oni tvrde da pojedine vrste cvetova cvetaju izuzetno retko, na svakih 8-12 godina. Zadivljujuće je da ove biljke imaju povezan bioritam, cvetaju u isto vreme, razvijaju se istom brzinom i na taj način pomažu sebi proces oprašivanja i razmnožavanja. Bilo je vreme cvetanja, leto i htela sam da vidim Puju. Penjući se na jednu stenu, pala sam u ledničko jezero u podnožju iste. Dok sam se preturala, potpuno sam smrskala kosti jedne šake, izazvavši mini lavinu kamenja koje se prevrtalo zajedno sa mnom. Bilo je bolno ali nije bilo strašno. Pošto je bila u pitanju leva šaka, a ja bila plaćenik u svetu u kome se moglo kupiti šta si hteo, dobila sam bioničku šaku. Moja levica je mogla dakle, da živi i bez mene.
Ne znam zašto sam Vam ovo ispričala. Valjda sam Vas zavolela, šta li. Pa govorim o prošlosti koja je milionima svetlosnih godina iza.
Neću više.
Čeka me velika avantura Velike zemlje.
La Vita nuova, indeed.
.
13 децембра, 2016 at 10:17 PM
Помало тајновито, али лепо мирише. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
13 децембра, 2016 at 10:22 PM
da, da . treba preživeti na onom pustinjskom svetu. Morala sam da napravim intermeco. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 12:06 AM
Ne mogu da se otNem utisku da Vi gospođo imate jaku 3-ku! :*
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 11:45 AM
si senjora 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 7:59 AM
Ovaj, kako si rekla intermeco, je fascinantan. Već jednom rekoh da „zavidim“ na daru za pisanje ovakvih futurističkih priča sa šmekom udenute prošlosti koja izaziva i radoznalost i tugu. Meni je ova priča , fenomenalna 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 10:13 AM
Ovo što cu sad napisati je sastav mog prvaka na pismenom zadatku. Bajka,fantastika,horor. Luka Crvenčanin I3.
PUSTINjSKA OLUJA
„Trenutno je četrnaest časova i treći je dan posle razarajuće oluje koja se desila 23.05.3053. godine na planeti Kripton. Nakon vanrednog preseljenja ljudi na ovu planetu, naučnici nisu imali vremena da detaljno istraže sve karakteristike i vrstu nepogode koje bi se mogle desiti na novoj ljudima naseljenoj planeti… Planeta Kripton je cela od peska. Jednog popodneva, vetar je duvao najjače od kad su ljudi došli, pesak je leteo svuda, neverovatnom brzinom. Isto veče, podigla se oluja, koja je usmrtila vise od dve trećine ljudi, od onih koji su uspeli da pobegnu sa zemlje. Ljudi koji su preživeli, uspeće da žive, dok imaju zalihe hrane sa zemlje. Pesak je uništio sve biljke koje su ljudi pokušali da gaje na Kriptonu. Tužno je što će ljudska vrsta nestati svojom nebrigom o planeti koju im je Bog podario. Ova oluja kao da je poslata da bi dokazala ljudima da ne mogu da rade sve sto požele pod nebom božijim i kapom nebeskom.“
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 11:55 AM
Hvala, Olja draga. Bila sam na času, radili su ispravak pismenog. Hoću da kažem, ono što stalno pominjem i da dam moj skromni doprinos onom dijalogu na blogerskoj grupi. Tekst na blogu mora da ima neko šire značenje i da dotakne…Nekog u srce, nekog u mozak..Nekog ispod pojasa. Ako toga nema..Te neverovatno uzbudljive interakcije…nema ni umetnosti, blogovanja ni značaja. O odgovornosti ne bih ponavljala. Hvala ti što prepoznaješ moje osećaje. 🙂 ❤
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 10:47 AM
Baš nekako sentimentalno (neću da kažem – nostalgično). Čudni su putevi po ovoj Zemlji, ma koja da je.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 11:45 AM
da.da volim kontraste u tekstu. pazi. Ona u Peruu ide da miriše cvet posle..šta znam.Etničkog čišćenja?
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 11:47 AM
Poenta je da je posle nekog čišćenja, ne mora da bude etničko.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 11:57 AM
da,da
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 12:22 PM
mada. što veći kontrast to bolji efekat. estetika lepo ružno
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 4:47 PM
I kad mislim da ne možeš da iznenadiš više, ti ipa iznenadiš… makar ponekad i manje 😉
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
14 децембра, 2016 at 8:30 PM
svojevremeno sam često odlazila u Šid, galeriju Save Šumanovića gde me je uvek radovao, u toj sremačkoj selendri susret sa slikama Ilije Bašičevića Bosilja, naivnog slikara čiji legat je u istom muzeju u kojoj je i galerija Šumanovićeva. Mislim da susret sa slikama tog zaumnog umetnika koji je slikao mitologiju i bibliju, vile, svece i zmajeve, zduhače i vampire, jednako uticao na moju poetku koliko i Gete i Kafka, ili Hieronimus Boš na primer. Jednom mi je Bosiljev sin pričao kako je njegov otac, tada već pokojni , slikao i tražio od njega, sina da mu pomaže tako što će mu ovaj dodavati boje. Slikao je sa velikom strašću pa nije smeo da se odvaja od platna i govorio je sinu. SINE DODAJ MI BOJU. ovaj bi pitao…koju boju, tata. BILO KOJU.IMAM DA ISPRIČAM PRIČU…
Свиђа ми сеСвиђа ми се
14 децембра, 2016 at 8:36 PM
Drugi Bosiljev sin, Dimitrije Mangelos je u Zagrebu inace bio kasnije znacajan umetnik minimalista, filozof i pesnik
Свиђа ми сеСвиђа ми се