Ovaj post je prirodan odgovor koji dugujem Ritmu dana skoro već mesec dana i biće sasvim slobodna reinterpretacija.
Jutros sam čitala jedan blog koji ne pratim redovno, ne volim kad ne znam ko stoji iza nekog izmišljenog imena, mnogo je patologije sa likovima u senci, ne pratim ni jednog, čini mi se. Tekst je o bračnom paru koji odlazi u zološki vrt, gde žena ( autorka navodno priča o sebi ) mužu koji joj ide na živce pričom gura bananu u usta, ne bi li on zaćutao. Posle moje prvobitne očaranosti slobodom anonimnosti u kojoj možeš da kažeš šta hoćeš, osetila sam gađenje pred opasno sardoničnom persiflažom. Autor teksta koji sebe potpisuje i muškom i ženskom karkateristikom nekoga ko već samim svojim postojanjem (stara lica, da malo potpomognem, a ne odam nick) nije aktivan sudionik života, zaista može biti i muškarac i žena i definitivno ismeva muški, majmunski rod, kako ga karakteriše.
A onda sam se setila da sam ovih dana na tv slušala da je svaki treći muškarac posle četrdesete u Srbiji sklon erektivnoj disfunkciji. Takođe, a ne povezujem ( ili ipak… ) ove dve činjenice, da je glede najnovijeg paketa seksualnog obrazovanja najmlađih, iznet podatak da je na četiri zlostavljane devojčice, samo jedan zlostavljan dečak.
I tako, kada se svedemo na najosnovnije, najprimarnije, seksualnost, o čemu mi pričamo? O kakvoj ravnopravnosti?
U Mauritaniji na primer, da bi sakrili da udaju devojčice za mnogo starije muškarce, pre svega ih nagoje kao stoku za priplod. Trenutno je u svetu 700 miliona brakova sa devojčicama, a da su najnovije vesti još strašnije i poraznije, pročitajte ovde.
101 milion maloletnih Afrikanki, informacija je iz 2013 godine je obrezanih usmina, bez ikakve anestezije i zdravstvene zaštite, kasnije sa teškim infekcijama, i sa nezaustavljivim mokrenjima što ih potpuno isključuje iz društva i stavlja na stub srama.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, ovakvo nasilje nad devojčicama/ženama događa se u oko 90 odsto slučajeva u Etiopiji, Somaliji, Džibutiju, Sudanu i Eritreji, dok je u Egiptu, Nigeriji, Keniji, Gvineji obrezivanju podvrgnuto oko 50 procenata ženske populacije. Isto se događa i u arapskim državama na Bliskom istoku, zatim u Indoneziji, Maleziji, Indiji i Šri Lanki, ali i u Srbiji.
Dodatni problem predstavlja verovanje nekih žena da je obrezivanje „dobro i neophodno“. Takav odgovor dalo je čak 60 odsto ispitanica starosti od 15 do 49 godina 2005. godine u jednoj studiji UNICEF-a. Pet godina kasnije njihovo mišljenje delilo je „svega“ 31 odsto ispitanica.
Iako islamska zajednica u Srbiji ne podržava ovu pojavu, u poslednjih nekoliko godina više puta je procurela vest o nasilnom obrezivanju žena nastanjenih u Sandžaku. U gotovo svim slučajevima te žene su navodno bile u braku sa pripadnicima vehabijskog pokreta.
U Kini savet mudracima TAO je da svaku noć opšte sa nekoliko devojčica po mogućstvu nevinih, bez ejakulacije, ne bi li se sačuvala životna energija i ne dopustilo ženi da ovlada muškarcem…( Ne mogu da nađem ni jedan link, ali izvor je Istorija seksualnosti, Mišel Fuko)
Evropa je još jadnija i licemernija. 1000 godina srednjeg veka, veštica i pojaseva nevinosti, je smenila renesansa koja je čak i u umetnosti nudila kult device Marije i Petrarkinu prvo živu, pa posle i mrtvu dragu koja vozi u srpskoj književnosti do danas. Šta radi Pavel Isakovič u drugom delu Seoba, mog omiljenog mi Crnjanskog naprimer? Juri neku sa trepavicama boje pepela koju je video jednom u prolazu, dok mu se žene stvarne i divne, pod noge bacaju. U Čarnojeviću, leži isključivo po grobovima…
Mislim da je tema naše ravnopravnosti u ovom svetu apsolutno nezahvalna. Daću Vam sopstveni primer, onako, lakonski. Svojevremeno sam magistrirala na ženskom pismu radeći sa dve opasne teoretičarke istog. Magistarski mi se ticao baš Crnjanskog i ženskih likova u njegovom delu. Jedna teoretičarka je tada bila ministarka kulture, dr Nada Popović Perišić, druga dr Svenka Savić. Katedra na kojoj sam branila rad nije dopustila da mi žena bude mentorka, razbili bi sa temom. Sve tri smo letele po nebu. Ni slučajno! Dobila sam umesto toga, da mi oprosti katedra, staromodnog dr Peru Mirosavljevića koji me je maltretirao godinama. Nije znao ni čime se ja to bavim. Svaki put sam morala da mu ponovo objašnjavam moj rad. Jedan drugi, čuveni, koji me je strašno izneverio u momentu kada je bio najpotrebniji, je pokušao samo da me odvuče u krevet, hraneći me rakovima i vinom, umesto znanjem. Konačno, kada sam posle mnogo godina besmislenog masakriranja moga rada magistrirala, moj mentor je rekao ovo, svojim unjkavim glasom, na svečanom ručku…E Aleksandra, mogla si za ovo vreme da rodiš troje dece…
Posle me je Svenka zvala da malo radim sa njom…Bila je to velika čast, ali posle dr Petra, nisam imala herca. Opasna tema ženska prava. Otišla sam, umesto u ženski aktivizam u senku rata devedesetih, TV Novi Sad.
No, to je neka druga priča. A ovu o ženama u jeziku, životu, ljubavi i nasilju ću možda nastaviti.
Odo sad da vozim bajk, iznervirala sam se. 🙂
15 априла, 2017 at 6:46 PM
Kako da se ne iznerviraš sa ovakvim podsećanjem 🙂 Ukorenjena je ta podela u genima. Više kod njih nego kod nas. I duže živimo ako je statistika tačna 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
15 априла, 2017 at 8:52 PM
valjda.Neka Merimin i Tvoj koment budu deo teksta
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
15 априла, 2017 at 8:02 PM
Sjajan post. Težak do neba. Sagledan iz potpuno drugačijeg ugla od onog o čemu sam pisala. Tragične činjenice, poražavajući podaci, bolna istina – svet sazdan na nepravdi, nejednakosti, svet koji opet podržavaju neki muškarci i neke žene. Svet koji se sakriva iza religije, verskih pokreta. I, pitam se – možda naivno, šta bi bilo kad bi se u svakoj od tih zajednica pobunile sve žene? I podržale ih sve druge na ovom svetu…
Kada bi majka zaštitila kćer, kad bi žena ženi bila prva linija podrške i pomoći – šta je najgore na stubu srama? Da li bi sve bile ubijene?
Da li bi bilo drugačije da su sve profesorke na fakultetu gde si branila rad – na NN veću podržale da ti žena bude mentorkinja? Da su studentkinje rekle – hoćemo jednaka prava…
Da li pričam o nemogućem? Gledala sam juče devojčice muslimanske veroispovesti koje su se izborile da trče. Haaaaaaaaaaalo! Kažu, do juče nisu smele iz kuće – danas smeju i da trče.
Nisu bezbedne, trče i dalje potpuno obučene i s maramama na glavi, ali trče. Osvajaju svoje parče slobode. Majke ih podržavaju. Muškarci ih u njihovoj zajednici podržavaju. Neko im i dalje preti smrću, ali one idu dalje.
Ovo je velik korak na putu osvajanja slobode. Da li stvarno ona koja je osetila bol obrezivanja, udaje za starca, šikaniranje… razmišlja – ako sam morala ja – ima da tako bude i tebi – kćeri moja…
Uh. Hvala ti i čekam nastavak… i pitam se i dalje….
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
15 априла, 2017 at 8:51 PM
tako je. Mislim da je religija, sve religije, izum muskaraca da bi vrsili represiju. ima to kod ovih modernih filozofa i psihiça, samo sam se tako umorila poslednjih meseci da ne mogu da mislim. Odoh da gledam Supergirl :), a tekst cu svakako nastaviti. Pazi stereotipa. Upravo sam napravila cheesecake. Mudrujem o pravima žena, praveći kolače. Bedno!
Свиђа ми сеСвиђа ми се
15 априла, 2017 at 11:22 PM
Ako ne sve listom, onda sve velike, avramovske religije, JESU po svojoj suštini mizogine. Muškarac se percepira prvo kao bog (bog JESTE muškarac prema svetim knjigama, čak i da se to eksplicitno ne napiše), a onda i kao bog na zemlji i u kući.
Ironično, kod ranih hrišćana su i žene bile sveštenice, da bi već u II i posebno III veku, ta „aberacija“ bila sklonjena. Nije ispravljana u suštini do pre par godina, kada su među anglikancima počeli da dopuštaju i ženama da postanu sveštenice.
U judaizmu je još staromodnije, starozavetno. Ne moram verovatno ni da podsećam na starozvetne stihove o silovanju i o tome kako se žena ima tretirati u tom kontekstu.
U islamu je verovatno najgore. Žena je objekat, predmet, imovina. Njen vlasnik je prvo otac, potom braća i stričevi, a onda, nakon primarne porodice, prelazi u vlasništvo muža. Mogu neke muslimanske slobodno da pričaju o tome kako to nije istina, te da su zaferedžane i uburkane da bi „sačuvale lepotu i čestitost za svog muža“. Mogu da probaju slobodno da se teše, ne vredi – one su simboli potčinjavanja. O tome je puno pisala Ajan Hirsi Ali, kao i još neke žene, koje su pobegle iz islama, glavom bez obzira. Neke nisu uspele. Ubijene su, unakažene kiselinom, upropaštene.
Žene Irana se poslednjih par godina bune, sve glasnije, protiv obaveznih pokrivanja.
Sve su to simboli poniženja.
Da ne bude da samo pišem o islamu, imamo mi bisera iz svog dvorišta ohoho. Pa poznato je da je srpski patrijarhalni modus operandi u porodičnim svađama to da se žena izlema, jer „ima da sluša“.
Umeo je to i, za pravoslavne „živi svetac“, Gojko Stojčević, alijas patrijarh Pavle, da podstiče:
“Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi; to je znak vlasti muškaraca nad ženama, to je princip uzvišenosti i časti”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Nalažući ženama kao obavezu, bez obzira na sve loše osobine muža, da bude poslušna i da mu čini ustupke, hrišćanstvo vidi u tome sredstvo za ukorenjivanje mira u bračnim odnosima i ponovno uspostavljanje bračne sreće“.
(Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje“. ( Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)
“Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer, u fabrikama, ili putovanju zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje….Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono
zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova“. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd, 1998.)
“Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha“. (Patrijarh Pavle, u Božićnoj poslanici, 1995.)
Mogao bih o tome danima…
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
15 априла, 2017 at 11:24 PM
to je ono pravo. Hvala Marko, jos jednom 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
15 априла, 2017 at 10:39 PM
Šta da vam kažem, žene? Borite se, učite vaše kćeri da ne dozvole da ih ponižavaju, a isto i sinove da ne budu ugnjetavači…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
15 априла, 2017 at 10:44 PM
istina
Свиђа ми сеСвиђа ми се
15 априла, 2017 at 10:57 PM
p.s The Good wife 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 априла, 2017 at 9:52 AM
Ne znam da li si čitala knjigu „Pustinjski cvijet“ koja govori o teškom ženskom položaju u Africi i njhovom obrezivanju u stravičnim uslovima.
Tekst je izuzetan i rekao je mnogo toga da dugo razmišljamo.
P.S. mene ne poznaješ a pratiš ali rekla sam da se to može riješiti 😆
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 априла, 2017 at 11:06 AM
ahaaha. da, da, sta cu kad si sjajan pisac
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 априла, 2017 at 11:10 AM
p.s citala sam svasta na datu temu, to mislim da nisam. kad sam vec otvorila Pandorinu kutiju, pokusavam da se setim ko ima u psihoanalizi o svemu ovome. Cini mi se Lakan. Ili bese Julija Kristeva. Zardjala sam skroz. Lkse je praviti se da se to ne desava. Nikom. Ni meni, ni tebi. Javicu ti se da se upoznamo, svakako
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 априла, 2017 at 10:04 AM
Žalosno je da se u 2017. godini muškarci skrivaju iza religije, bilo koje. Sve ih podjednako osuđujem. Za sve ove primjere, od spavanja sa djevojčicama pa do obrezivanja djevojčica do drugih navedenih, postoji vrlo jednostavna kazna, onaj pneumatski ćekić za stoku i u čelo. Ponekad mi se gadi što sam muškarac kad čujem šta sve drugi rade u ime svoje „muškosti“ i „vjere“, a onda skontam da su to bolesnici u glavu. Druge riječi nema. Žalosno, ali stvarno žalosno. Umjesto da idemo naprijed i napredujemo, mi se vraćamo sve više u mračni srednji vijek.
Čak i te religije, kojima se ti bolesnici pravdaju, u svom izvornom obliku nigdje ne spominju te brutalnosti i budalaštine, ali su tokom stoljeća, bolesnici toliko prilagodili religije sebi i svojim ciljevima da nema smisla uopće ih slijediti.
Sjajan post. Svaka čast 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
16 априла, 2017 at 11:12 AM
Hvala. Dobro dosao sa takvim stavom. Ili dobrodosao. Jest, ne znam jos ni Tebe. (kom. Bloodybutterfly) 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
17 априла, 2017 at 5:55 PM
JAOOOO, njih dvoje pa ne znaš! Šta si propustilaaaaa…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
17 априла, 2017 at 8:25 PM
jedva čekam čokoladu 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
17 априла, 2017 at 5:58 PM
Svaka ti čast na snazi da sve ovo staviš na blog.
Ipak se kreće… kao i one devojke koje trče, uprkos svemu. Možda malo… malo više sporo i možda nedovoljno glasno da bi pomoglo nekoj jadnici koju upravo danas sakate, al opet… tek kada ovakav kompletan prikaz imamo pred očima, svesni smo žalosne istine i ujedno i značaja te borbe za prava ženskog roda, čak i onda kada nije 8. mart.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
17 априла, 2017 at 8:24 PM
https://organvlasti.com/porodica/trudnoca/maloletnicka-trudnoca-lice-nalicje-situacije-koja-se-svih-nas-tice/
Свиђа ми сеСвиђа ми се
19 априла, 2017 at 6:16 PM
Šta bi bilo da si imala herca i radila sa Svenkom… ne mogu da se ne pitam. Zapravo zamišljam kako sve ovo ti meni usmeno govoriš, a ja te slušam, zabezeknuto (mislim na tvoje iskustvo sa profesorom). I razumem, naravno da si se iznervirala. Ja mislim da o ovoj temi nikad ne bih mogla ni dve neostrašćene rečenice da sastavim.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
19 априла, 2017 at 8:05 PM
ma pazi sad ovo. juce sam pukla na jednom konkursu na HBO. uzasno sam mnogo pisala, scenario po holivudskom iindustrijskom od mog romana Kisa i moje nove cipele. sanse nisu bile nikakve znala sam od starta, nisam u bransi, nisam zavrsila FDU…ok je. ali sam plakala grozno.konkurs je bio za regiju, nova serija. to je prva velika stvar do koje mi je bilo stalo, bas jako. prosla su dva muskarca. jedan iz Srbije, jedan iz Hrvatske. ne sporim, nemam pojma, mozda su neverovatni obojica. gledala sam im biografije. iz posla su, mladi su. jebi ga…ne mogu da ne mislim o tome da su obojica muskarci. ubi me, ne mogu. svojevremeno mi je Milos markovic koji je tada bio gl. odgovorni urednik kulture u RTS rekao, pazi ja sam bila komentator ne novinarcic, kada sam se preselila u Zemun i trazila premestaj iz TV NS u TV BGD…Sanja, bre nema sanse…ko ti je muz_nije politicar, nije pun kao brod. sto si se bre udala iz ljubavi. Tako nekako otprilike. A bio je pripit. A ja sam radila cudo. Akademiju nauka, Maticu srpsku, filmske festivale…Ih bre, mogla bi roman o tome da napisem. cmok.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person