Ovaj post je prirodan odgovor koji dugujem Ritmu dana skoro već mesec dana i biće sasvim slobodna reinterpretacija.

Jutros sam čitala jedan blog koji ne pratim redovno, ne volim kad ne znam ko stoji iza nekog izmišljenog imena, mnogo je patologije sa likovima u senci, ne pratim ni jednog, čini mi se. Tekst je o bračnom paru koji odlazi u zološki vrt, gde žena ( autorka navodno priča o sebi ) mužu koji joj ide na živce pričom gura bananu u usta, ne bi li on zaćutao. Posle moje prvobitne očaranosti slobodom anonimnosti u kojoj možeš da kažeš šta hoćeš, osetila sam gađenje pred opasno sardoničnom persiflažom. Autor teksta koji sebe potpisuje i muškom i ženskom karkateristikom nekoga ko već samim svojim postojanjem (stara lica, da malo potpomognem, a ne odam nick) nije aktivan sudionik života, zaista može biti i muškarac i žena i definitivno ismeva muški, majmunski rod, kako ga karakteriše.

A onda sam se setila da sam ovih dana na tv slušala da je svaki treći muškarac posle četrdesete u Srbiji sklon erektivnoj disfunkciji. Takođe, a ne povezujem ( ili ipak… ) ove dve činjenice, da je glede najnovijeg paketa seksualnog obrazovanja najmlađih, iznet podatak da je na četiri zlostavljane devojčice, samo jedan zlostavljan dečak.

I tako, kada se svedemo na najosnovnije, najprimarnije, seksualnost, o čemu mi pričamo? O kakvoj ravnopravnosti?

U Mauritaniji na primer, da bi sakrili da udaju devojčice za mnogo starije muškarce, pre svega ih nagoje kao stoku za priplod. Trenutno je u svetu 700 miliona brakova sa devojčicama, a da su najnovije vesti još strašnije i poraznije, pročitajte ovde.

101 milion maloletnih Afrikanki, informacija je iz 2013 godine je obrezanih usmina, bez ikakve anestezije i zdravstvene zaštite, kasnije sa teškim infekcijama, i sa nezaustavljivim mokrenjima što ih potpuno isključuje iz društva i stavlja na stub srama.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, ovakvo nasilje nad devojčicama/ženama događa se u oko 90 odsto slučajeva u Etiopiji, Somaliji, Džibutiju, Sudanu i Eritreji, dok je u Egiptu, Nigeriji, Keniji, Gvineji obrezivanju podvrgnuto oko 50 procenata ženske populacije. Isto se događa i u arapskim državama na Bliskom istoku, zatim u Indoneziji, Maleziji, Indiji i Šri Lanki, ali i u Srbiji.

Dodatni problem predstavlja verovanje nekih žena da je obrezivanje „dobro i neophodno“. Takav odgovor dalo je čak 60 odsto ispitanica starosti od 15 do 49 godina 2005. godine u jednoj studiji UNICEF-a. Pet godina kasnije njihovo mišljenje delilo je „svega“ 31 odsto ispitanica.

Iako islamska zajednica u Srbiji ne podržava ovu pojavu, u poslednjih nekoliko godina više puta je procurela vest o nasilnom obrezivanju žena nastanjenih u Sandžaku. U gotovo svim slučajevima te žene su navodno bile u braku sa pripadnicima vehabijskog pokreta. 

U Kini savet mudracima TAO je da svaku noć opšte sa nekoliko devojčica po mogućstvu nevinih, bez ejakulacije, ne bi li se sačuvala životna energija i ne dopustilo ženi da ovlada muškarcem…( Ne mogu da nađem ni jedan link, ali izvor je Istorija seksualnosti, Mišel Fuko)

Evropa je još jadnija i licemernija. 1000 godina srednjeg veka, veštica i pojaseva nevinosti, je smenila renesansa koja je čak i u umetnosti nudila kult device Marije i Petrarkinu prvo živu, pa posle i mrtvu dragu koja vozi u srpskoj književnosti do danas. Šta radi Pavel Isakovič u drugom delu Seoba, mog omiljenog mi Crnjanskog naprimer? Juri neku sa trepavicama boje pepela koju je video jednom u prolazu, dok mu se žene stvarne i divne, pod noge bacaju. U Čarnojeviću, leži isključivo po grobovima…

Mislim da je tema naše ravnopravnosti u ovom svetu apsolutno nezahvalna. Daću Vam sopstveni primer, onako, lakonski. Svojevremeno sam magistrirala na ženskom pismu radeći sa dve opasne teoretičarke istog. Magistarski mi se ticao baš Crnjanskog i ženskih likova u njegovom delu. Jedna teoretičarka je tada bila ministarka kulture, dr Nada Popović Perišić, druga dr Svenka Savić. Katedra na kojoj sam branila rad nije dopustila da mi žena bude mentorka, razbili bi sa temom. Sve tri smo letele po nebu. Ni slučajno! Dobila sam umesto toga, da mi oprosti katedra, staromodnog dr Peru Mirosavljevića koji me je maltretirao godinama. Nije znao ni čime se ja to bavim. Svaki put sam morala da mu ponovo objašnjavam moj rad. Jedan drugi, čuveni, koji me je strašno izneverio u momentu kada je bio najpotrebniji, je pokušao samo da me odvuče u krevet, hraneći me rakovima i vinom, umesto znanjem. Konačno, kada sam posle mnogo godina besmislenog masakriranja moga rada magistrirala, moj mentor je rekao ovo, svojim unjkavim glasom, na svečanom ručku…E Aleksandra, mogla si za ovo vreme da rodiš troje dece…

Posle me je Svenka zvala da malo radim sa njom…Bila je to velika čast, ali posle dr Petra, nisam imala herca. Opasna tema ženska prava. Otišla sam, umesto u ženski aktivizam u senku rata devedesetih, TV Novi Sad.

No, to je neka druga priča. A ovu o ženama u jeziku, životu, ljubavi i nasilju ću možda nastaviti.

Odo sad da vozim bajk, iznervirala sam se. 🙂