- Jesi baš Bačkulja?
- Jesam. Mi smo svi ovdje starosedeoci.
- Pa što jekavica?
- A moj je ded stigao iz Like ovde posle rata. Bio Solunac. Znaš kad je to bilo? Ehej. Nego šta sam, starosedelac.
- Imaš dece?
- A ti?
- Imam. Jednog sina. Sad je na fakultetu.
- Moj je tek završio osnovnu školu. Ići će za veterinara.Tata ga razmazio. Vozi motor.
- Ih, bre, bićeš večno mlada, šta te briga.
- Ako, imam ja i odraslu ćerku. Šta ti je, imam 57 godina. Ne stidim se ja moje sede kose. Ti se vidim, farbaš. Lepo ti je to. E, a kod nas otvorili novi granični prelaz za Mađarsku.
- I?
- A naš plac ide direktno na granicu. Srbija pomogla madjarskoj vladi u predizbornoj kampanji za njihove izbore. Sad njihove žene dolaze biciklom da kupe cigarete, vegetu i oblatine.
- Šta ti je to?
- Pa za kolače.
- Aha, oblatne.
- Da,da oblatne. A znaš kako je strašno? Podigli Mađari ogradu.
- Koliko je visoka?
- Ogromna, kao logor. Noću sija, cela mi bašta osvetljena.
- Pa šta imaš u bašti?
- Ma mi smo ti bogati. Ja radim u gradu za četrnaest hiljada, ali ne berem brigu. Imam krave. Imam i ogromnu baštu. I voće. Imam čak i bademe. Znaš kako je kad badem procveta? Čudo jedno. Kao kroz sneg da ideš. A miriše…
- Pa kako sad od ograde, što svetli, jel smeta životinjama i biljkama?
- Bre kakvi. Nego je strašno. Migranti u kolonama. Bude ih nekad više nego naših. Neće u grad u prihvatni centar da se upišu. Malo ih se bojimo. Al, ljudi su to. Neki su skoro deca. Legnu na beton da spavaju. Ja deci nekad kupim smoki pa im dam…
- …
- Okleva, oči joj se pune suzama. Ja, ja ćutim. Ona nastavlja dalje: E, a deca ne traže ništa. Ništa. Samo ćute i gledaju te sa tim velikim crnim očima. Ili kažu hvala, kad im dam nešto. A muški…Neki su baš opasni. I imaju mnogo novca. I skupe telefone. A idu peške. I kako ko. Neko dođe taksijem. Onaj terorista što je nedavno u Evropi.. Prošao tu noć našom ulicom. Strašno bude. Huje kao oluja. A Mađari imaju velike kerove. I tuku. Tuku, stalno. Naši su dobri. Nego svetli ta ograda…
- Pa kažeš da nikom ne smeta…
- Pa šta znam…
- Pa znači da ipak smeta. Tebi? Škiljiš? Videla si da sam se ofarbala?
- Odmahuje rukom, umorno. Oči su joj opet pune suza.
- Moram za Beograd, u bolnicu. Doktor kaže da je izvesno da ću oslepeti.

6 thoughts on “Hej salaši, na severu Bačke”
Add yours
Оставите одговор Одустани од одговора
This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.
5 јуна, 2018 at 11:56 PM
Obilaziš li ti Crvenku da te ja pitam? 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
6 јуна, 2018 at 12:11 AM
da. javicu ti da dodes do mene
Свиђа ми сеСвиђа ми се
6 јуна, 2018 at 1:01 PM
Kako bre da stavim lajk na ovo?
Msm, odlična piča, puna… istine, tuge i muke… i tvoje i njene energije… al’ opet…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
6 јуна, 2018 at 1:28 PM
Nisam je uopšte dobro napisala. Tako je ta priča moćna i istinita da mi nije bilo dobro dok sam je pisala. Nadam se da će joj oči ipak ostati
Свиђа ми сеСвиђа ми се
7 јуна, 2018 at 2:09 PM
Da kažem mojim drugarima blogerima: i dalje me muči promena korisničkog imena i maila i ne pratim mnoge drage blogere koje sam pratila do sada. To sam shvatila kada sam danas dobila sviđanja za ovaj tekst od par blogera koje sam pratila bez prekida godinama. ispostavilo se da moram ponovo da ih „zapratim“!?! A ja ljudi mislila, Vi ništa ne pišete!
Свиђа ми сеСвиђа ми се
7 јуна, 2018 at 2:10 PM
Na onom mailu sam imala preko 40000 NEotvorenih pisama! Možete mislti kakav je ono bio saobraćaj! Ovde dobijem dnevno 4. AAAAAA
Свиђа ми сеСвиђа ми се