Dok sam predveče šetala psa po Keju, juče sam primetila redak prizor. Jedna mama je vozila kolica sa prilično mladom bebom (mlada beba kkkk :)). U rukama bebe bila je mala krpena knjiga sa sličicama na stranicama koje je detence nespretno prevrtalo malim debeljuškastim prstićima.

Setila sam se sa radošću detinjstva moga sina i prvih knjižica koje je on imao. Prva je bila neka gumena sa malo vode u stranicama, na pojmovima koji su imali vode u svom značenju. Imala je i svetlucave detalje u kojima je moja tada beba uživala, gugučući. Već druga knjiga je bila čvrsta kartonska, sa mnoštvo velikih šarenih sličica. U treću si mogao da umećeš i kartonske dodatke, praveći 3 d malo čudo.

Moj sin sada ima dvadeset godina. Pošto sam ga odgajala sama (imamo porodicu koja nam je zdušno pomagala), jer mu je otac Petar, moj muž, umro kada je on imao nepune tri godine, prilično sam zadovoljna kako je ispao. 🙂

Mislim da je jedan od glavnih razloga moga zadovoljstva za Andijino vaspitanje (ime moga sina) baš knjiga.

Moj sin je i dan danas ljubitelj dobre pisane reči. Upravo igra WOW na drugom kompu, a na ušima ima slušalice. Kada sam ga pitala šta sluša, rekao je audio verziju nekog sada među njegovim drugarima popularnog epic romana, fantastičnog, naravno. Multitasking mama, multitasking, kaže moj sin.

Ko danas ima vremena samo da čita knjige, nastavlja?!

Pošto je još polovinom juna dao uslov za drugu godinu faksa ( meni je to uvek ostajalo za oktobar), setila sam se kako sam se ja opuštala posle ispitnog roka: čitajući tone i tone sci fi stripova, koje sam tokom godine i studentskih rokova kao studentkinja književnosti zapostavljala, morajući da pročitam stotine i stotine knjiga za ispite.

Nije čitanje knjiga danas samo stvar lične higijene: to je stvar povezivanja neurona i pravljenje novih veza.

Čitanje je kognitivni proces percepcije, rekognicije, refleksije, memorisanja, spekulacije, asocijacije, imaginacije i fantazije. Ko daje više?!

Čitanje nas uči da prepoznajemo svet oko sebe i u sebi.

Da upoznajemo nove svetove.

Sećate li se mirisa novih knjiga i radosti koju ste osećali dok ih držite u rukama sa strahopoštovanjem i radoznalošću, kada ste polazili u školu svakog septembra?

Nemojte ukinuti to vašem detetu tako što ćete mu uvaliti ključeve od kola i mobilni da mu uposlite prstiće dok su bebe.

Pričajte im priče i napravite od njih male radoznale ljude koji će sa radošću kad odrastu otkrivati nove jezike, kulture, umetnost i nauku.

Na zid u dečijoj sobi, ili kutak koji deli sa vama, obesite slova, geografsku kartu i tablicu množenja. Od kada se beba rodi, nikad nije prerano.

Dajte mu šansu da kad odraste, bude bolji od Vas.

Jer to je zadatak svakog od nas: da svet kad odlazi, ostavi u boljem stanju nego što ga je zatekao.

A na čemu će se knjige čitati?

To je već samo pitanje medija, za suštinu nebitno.