Ne precizna, ali svakako zanosna poetična vizija Kristine Stefanović, III2 STŠ Zemun

 

Da sam albatros, možda bih ista kao on bila. Hrabro bih širila svoja velika krila, slobodna u letu nebeskim prostranstvom.

Želela da mi se dive, verovala ljudima, društvo im pravila, verna i ponosna. Čuvala ih od oluja i sivih oblaka. Možda čak i dozvolila da sruše moje ideale zarad njihove stvarnosti.

Pustila ih da me zarobe, ismevaju i ponize. Da budem neshvaćena, slomljena.

I tada bih im bila prijatelj.

Njihove namere su predvidive i jasne.

Da mi oduzmu slobodu i dostojanstvo.

Da mi se smeju u lice i da veruju da će tako da me slome, ne znajući koliko u meni snage ima.

Dala bih im sve ono najbolje, nadajući se da ću ih oplemeniti dobrotom.

Kao i u životu, sve je u pesmi prepletaj metafore.

Volela bih da sam lik u knjizi umetnika u kojoj ću živeti večno, boreći se za svoje ideale, hrabro i zauvek.

I need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.

pretplata i podrška https://www.patreon.com/aleksandranm