Mrak se skupljao cele zime, pa ni proleće nije bilo mnogo bolje; niski, tmasti oblaci ležali su na krovovima i hramovima. Brda su se jedva videla od kiše koja nije prestajala da pada. Cedila se sa drveća, kao da nikada sunca nije ni bilo.

Prošlu zimu je jedva preživeo, a podmukla boljka se sada povukla kao da nije postojala. Kao da je život bio veliko more, a ne ustajala baruština puna sitnih gmizavaca, larvi i štetočina.

Duboko u sebi, bio je svestan, da je njegova bolest neizlečiva. Bolela ga je duša i tu nije bilo pomoći. Sve češće je noć provodio razmišljajući o samoubistvu. Naslađivao se raznim načinima kojima je to mogao sebi da priredi. Jama je bila a vrtoglava, samo nije mogao da se odluči da li sebe voli ili ne.

Od svih bolova koje je osećao, posebno ga je žigalo ispod desnog rebrenog luka u abdomenu, odmah ispod dijafragme.

Bol je nekad bio tup, nekada pulsirajući, skoro nepodnošljiv, ali ga je ipak podsećao da je živ, pošto su mu čula, usred velikih kiša i stanja njegove duše prilično otupela.

Žalostivo je posebno dok je mokrio, zagledao svoj polni organ koji je u njegovoj ruci ležao kao lešina. Sećao se slasti koju je osećao kao mlađi kada mu je nabrekli ud činio mnogo zadovoljstva i kada ga je gurao u žene silovito, neprekidno, moćno i precizno.

Ni sećanje ga nije uzbuđivalo više.

Bilo mu je stalno hladno, a to jutro je imao i groznicu. Gurao se uz stoku dok ga jedan ovan , posebno jak i moćan nije izgurao iz tora.

Znao je da vođa naselja nikako ne bi odobrio krađu žiške koja bi ga to je bio siguran ugrejala. Sa sladostrašću se sećao, ogrćući mokri prekrivač, drhtavim rukama bliže oko sebe, toplote koju je vatra pružala. Ona je bila rezervisana samo za gospodara,čiji oganj se nije gasio i održavan je teškom mukom, još od onda kada je po oluji grom udario na mesto gde su odmah podigli hram.

Sledeće noći, iako svestan posledica koje je mogao da ima, odšunjao se do hrama i ukrao jednu žišku.

Vojnici su došli par trenutaka pošto je svetlošću obasjao ceo svoj dom.

Bar mu više nije bilo hladno.

Munja i grom su od pamtiveka bili obavijeni velom duboke tajne, misterije i straha čoveka pred sudom Božijim; smatrao je da je pojavom munje i groma bio kažnjavan za počinjene greške i učinjene grehove. U antičko doba, kad je naučna misao bila tek u povojima, gotovo svim narodima i kulturama su grom i grmljavina bili znaci božanskog delovanja. Narodu stare Grčke grom je predstavljao jedno od Zevsovih oružja koje je za njega načinila Minerva, boginja mudrosti. I Grci i Rimljani su osmatrali nebo, plašili se grmljavine kao znaka da su bogovi loše volje ili da se među njima događaju svađe i obračuni. Da bi odobrovoljili bogove, obožavajući ih i bojeći ih se, svoje hramove su najčešće gradili na mestima koja je pogodio grom i koja su stoga za njih bila sveta. Slično je bilo u kulturama i religijama većine starih naroda, a razna praznoverja su se održala gotovo do današnjih dana.

U nekim sredinama još se i danas veruje da zvuk crkvenih zvona može odagnati gromove.