Nije to bilo tako. Nije. Nije to bila Suzan Zontag i gomilanje. Nikakva bolest kao metafora, pobogu, šoping molovi i brza hrana, debljina i sintetika, to mi tek sad imamo, sav taj populistički prostakluk, bijem ženu, slušaj gazdu, jebaću ti mater pičko jedna, pederu, govno, smeće hrvatsko nacističko, srebrenički srpski zločinče…

Šta ima da se nabraja!? Tito i Jovanka, bratstvo i jedinstvo, radne akcije, komunizam, nesvrstani. Galeb, Goli otok, Golubnjača. Krleža i Andrić, Tutunoberačice. 57. Filter Morava. Zeta. Drina bez filtera. Filter Jugoslavija.

Ništa.

Ništa.

Ništa.

Bilo je to….Jedna vedrina u završi fakultet i imaćeš divan posao. Stan, kola, građanski brak. Bez poroka, poruka, poruga. Medalje i značke. Zajedno … Zajedno. Jedan opšti optimizam u „mi gradimo generatore, generatori grade nas.“ Jedan elan vital. Jedna granica koja se prelazi sa lakoćom, jedna prosečnost kombinovanih soba, jedno neznanje opšte i blaženo, jedan vođa – vođa kome se verovalo, ko nije, nije ga bilo stereotipi koji su te čuvali od mentalnih bolesti, jedno zdravlje opšte i pojedinačno, jedna jebena književnost programirana, ko ne govori isto biće proklet, neće postojati, nema čitanke ni apanaže, mrak je dubok, pa se ne vidi, zato se i zove mrak, budalo jedna, jedan carski dvor za koji nisi znao da je carski pionirska marama, kolo, Branko Radičević, bele dokolenice zvezda crvena crveno crveno crveno, crvena je boja …

Ljubavi.