Veliki Crni i ja stajali smo na posle velike kiše, urušenoj obali reke. Bila je noć, tako beskrajna i duboka, tako tamna, da su zvezde na nebu bile ogromna lekcija astronomije. Sve su sijale još jače u rečnom odrazu. Grad preko puta bio je lepši nego za dana, kada su se videle sve njegove nepravilnosti. Kule, krovovi i po koji toranj, svetlucali su noćnim osvetljenjem kao ogromni svečani kolač posađen na malenoj uzvišici. I grad je imao svoju obrnutu perspektivu na površini reke.

Iza nas je nakrivljena, stajala naša trošna sojenica, nestabilna od korita reke koja je često grgoljila kroz kućne stubove i mesto za čamce.

Ceo prostor je bio uokviren harmonijom gustih drveta u samom priobalju, koji su tako noću, u mraku, izgledali kao duboka mračna, velika, prašuma.

Mislim da je Crnom, ili se ne sećam da je bio dovoljno zreo da prepozna lepotu, ove noći, ona pokazala prvi put u svoj rečnoj raskoši jednog kratkog psećeg života.

Čutao je široko razrogačenih očiju, pomalo bojažljivo, pred veličinom, naslonivši svoju ogromnu glavu, nežno, na moju potkolenicu.

Potom me je liznuo i rekao zagrcnutim glasom: „Moramo prihvatiti lepotu svim svojim otvorenim srcem i prepustiti se trenutku“. Potom je dodao, šegačeći se: „Mada kad sam gladan kao sad, ne vidim baš najbolje“.