Od kad sam otkrila da imam taj kamen u peti, znaš, pre trideset godina sam stala na taj ekser i nisam išla kod lekara…Sad imam ceo kanal u peti, uopšte nije bilo krvi, neverovatno, samo sam gurnula tu povredu u jezero i prosto, mokru nogu u patiku…

Svrab je bio nepodnošljiv, decenijama sam mislila da sam ćaknuta, kakav svrab, nema ničeg, nema kožnog oboljenja, nema rengen, ništa, lekari me šalju kod psihijatra, a ja trideset godina imam neko trunje u peti koje se pretvorilo u malu kuglicu koja pritiska živac i ja sam doslovno kraljevna na zrnu graška, hej kao bajka sam, sa prosedim pramenovima spondilozom i dioptrijom, ha, ja sebe više ne doživljavam kao običnu. Od tada, od kad znam? Od..Šta znam? Godinu?

Kako da ti kažem?

Izuzetna sam. Imam kamen u peti.

A i pisac sam.

Ma, znam da sam probirljiva, znam. Ali to je nekako…

Neki to zovu kismet.

Sudbina.

Tek tako.

Mnogo je buke bilo, tada. Sada volim tišinu .

Blagost, nežnost. Proverene stvari.

Da sanjam Dubrovnik ponovo.

Znaš da su moji preci živeli u Dubrovniku još u četrnaestom veku?

Mora biti da je tako. Mora.

Uvek je bio metafora za moj život. I onda je nestao. Sasvim. Istopio se kao i Srbi u Dubrovniku u ovom veku. Sanjala sam ga noćas. Dubrovnik, kao da mi priča…

Sad ću da ti kažem, tek sad:

Sedim očajna, neočešljana, kad ne mogu da se okupam, uvek sam čupava, ne možeš ukrotiti bez vode tu kosu nikako, sa kamenom u peti.. Od kad znam da je kamen, mnogo mi je lakše – nisam luda.

Dakle, bilo je vrelo julsko jutro. Sedela sam na klupi sa psom. Neispavana, provincija, nije bilo vode, nisam se kupala tih dana, cevi su popucale, majstori su paradirali kroz stan, ostarela majka hirovita, na granici demencije…

Jedem, kupila u pekari, jedem toplu pitu sa šljivom, semenke suncokreta, žuti šećer, čarobno sasvim, hrana je tako utešna, pas je pored te kamene noge, leži sanjiv i on, tek smo probuđeni i preko celog trga, pazi, ide on, nisam ga videla deset godina, kad sam mislila kako bih ga srela, sasvim slučajno, odavno i nisam, moja fiks ideja, Živi na drugom kraju sveta, tada sam mu lupila šamarčinu na aerodromu, to je jedini put da sam digla ruku na nekog u koga sam zaljubljena, dakle, ide meni u susret, bože, srce mi peva od sreće, umesto ljubav, sećam se da sam tada pomislila da jedan šamar nije dovoljan, da sam trebala kolima da ga pregazim, to je ljubav, kakav šamar, nije to ništa, ali umesto da ustanem, sedim tako musava, jebote kraljevna na kamenu, ne ustajem, da sam bar okupana, blistava, nego musava ja..

On diže ruku; levu, ona kojom sam ga udarila i kaže zdravo, već sam očajna, ne mrdam, pita me kako sam, ja kroz šljivu iz pite mrmljam da sam dobro, ništa, u meni očaj, prolazi, ne osvrćem se za njim, ništa.

„Biće to dobra priča.“Odmah sam pomisila.