„Služio je u 192. pešadijskoj“… Crni se uspravio ponosno i nastavio. Njegove oči boje ćilibara su zlatasto sevnule:“ Proveo je u ratu 18 meseci , učestvovao u četiri ofanzive i 17 bitaka“. Zakašljao se uzbuđeno: „Bio je tada i ranjen u prednju nogu, znaš…

Od granate.“ Dodao je bolećivo, šmrknuvši .“Nemci su je bacili na rovove u kojima smo bili mi i Francuzi“. Zadrhtala mu je jedna noga.

Pogledala sam ga zlovoljno. Robota se suvo, šuplje i metalno nasmejala:“Vidiš da Mama ne može više da se rve sa Tobom. Takav predak, a umireš od straha. I to od čega, od vatrometa! Da je bar red bul nego mali monster i par petardi.“

Veliki Crni se nije dao ometati, nego je uspravivši se do svoje pune sjajne visine nastavio:“Moj čukun čukun deda je upoznao tri američka predsednika“ Šmrknuo je važno. „Bio je prvi pas sa činom narednika u redovnoj vojisci“…

Prevrnnula sam očima i taman sam nešto htela da kažem, kad me je on svojom šapom zaustavio:“A posle rata je radio na fakultetu“.

Opet sam ga mrko pogledala. Nisam odolela i graknula sam: „Pa i ti radiš u srednjoj školi! Pobogu, bio si pre neki dan na poslu“.

Crni je frknuo:“Retko me uvodiš unutra. Ja bih decu mogao da…“

„Šta bi mogao“!? upitala sam. „Da im pokažeš kako kao bez glave trčiš kući čim počne i najmanji vatromet. Ne mogu da te stignem više…Uhapsiće nas jedan dan“, dodala sam rezignirano.

„A zamisli šta bi rekao veliki Beli sa kojim se ne podnosiš od malih šapa. Veliki Imperator preleži ispod kreveta tresući se kao beba čim počne vatromet. Umro bi od smeha. Dođe mi da odem da mu se požalim…“

„Da se nisi usudila“, zarežao je, valjda prvi put veliki Crni, jer je pomen na Belog u njemu budila zmaja. Beli se zvao Hektor i to je bila tragedija homerskih razmera između njih dvojice.

„To krv mojih plemenitih predaka plače u meni i seća me na ratove. Ratovi ne valjaju. Ne trebaju nam vatrometi da bi se radovali.“Pogledao me je blaže i liznuo umirujuće po ruci:“Ni petarde“, dodao je.

(za Stabija, Bassija i sve divne pitbulove ovog sveta)