Stvarnost udara šiljato

serpentinama duha,

a ljudi su okrugli.

Srbija je zemlja medveda i leptirova,

skaski i legendi,

nedoumica i suvog hleba.

Ako i njega ima.

Prolaznost, rodoljublje, verovanja

i lažna obećanja.

Loših vlastodržaca, naroda koji pamti i ćuti.

Stranaca u koje se gleda nepoverljivo,

dok se kune u majku

i proklinje krv koja se propištala.

Šljive i njive,

Crna Trava i Zaplanje,

Fruška gora i kamenje,

zarasle livade i Jabuka.

Kalenić, Manasija, pa onda Ćele kula.

I kosti, kosti, kosti.

I preci, preci, preci.

Kao da sutra, nema

i da ništa ne treba ostaviti budućnosti

koja se po svojoj kauzalnosti,

mora dogoditi.