U Andrićevom romanu Na Drini ćuprija najviše volim scenu u kojoj stiže nova austrougarska vlast, pa se svi Višegrađani dogovaraju da je dočekaju. Na kraju, na mostu su najviđeniji, svi zajedno i pop i hodža. Dugo se čeka, a vlast kad stigne pojavi se u vidu mrzovoljnog oficira koji čak ni ne siđe sa konja, da se kao čovek pozdravi sa domaćinima. Ode u Konak na počinak, a sutra osvane Proglas u gradu. Mi smo tu, da donesemo boljitak i mir. Europu. Ceo Višegrad proguta knedlu i poče novo doba, sa železnicom, javnom kućom i zatvorskom kulom podignutom na mostu.

Ima sličnu scenu i Tolstoj u Ratu i miru kad Napoleon stiže u Rosiju.

To, sa proglasima.

Iza kojih sledi patnja i stradanje.

Jutros sam na vestima slušala šta Angela Merkel poručuje.

Da može biti oružanih sukoba na Balkanu usred migrantske krize. Vlast srpska i hrvatska odlučno odbijaju tu ideju.

Afrika i jedan deo Azije se izlivaju ka Evropi i tu nema zaustavljanja. Osim ako…

Prvi put sam pomislila da je u suštini vlast na bivšim jugoslovenskim prostorima nemoćna u ovom slučaju i da nema nikakvu odgovornost pred istorijskim odlukama velikih sila. Amerika, Rusija, Kina,EU, ogromni muslimanski svet.

Pa, ipak. Ikonografija iz devedesetih se ponavlja. A likovi počinju da se jasno vide.

Slušam vesti na Pinku i otvoreno pismo Željka Mitrovića gazdi Kurira. Da se razumemo, užasnuta sam idejom da bilo ko bude vlasnik Politike ili Tanjuga. Dva nacionalna dobra od izuzetnog značaja. Jedino je Tanjug imao tako moćnu mrežu dopisnika i izveštača sa svih strana sveta.

Pismo nema veze sa ovim gore navedenim. To ja onako, literarno.

Ja sam mala profesorka književnosti koja voli da čita i koja ima platu od 43 hiljade dinara, a nada se da će dobiti i jednokratnu pomoć od valjda, 5000 hiljada. Za sedamnaestogodišnjeg sina imam i porodičnu penziju, od pokojnog muža, umrlog u najboljim godinama, u vrednosti najniže srpske, umanjene za trideset posto. Mislim, mene ni kuče za čakšire ne može da ugrize. Nema za šta.

Dakle, Željko Mitrović na kraju pisma kaže, da će mirno da spava (koristi nesvršen glagol, *do sledećeg pisma mirno spavajući).

Mirno spavaj, nane. Izvrstan primer epistolarne književnosti.

Setila sam se da je devedesetih i njegova muza, gospođa Mira Marković, čija se nova objavljena knjiga tako sjajno reklamira kao živa istina o vremenima koja su prošla, žarila i palila medijskim nebom.

Skinuću cvet iz kose. I onako nisam ništa razumela.

A Vi?