U četvrtom razredu sam dala temu na pismenom zadatku, da kao horor obrade neki napušteni objekat. Dobila sam nekoliko odličnih realnih storija iz rata i jednu, skoro neverovatnu, ali potpuno  u žanru, na ivici stereotipa, pod uticajem Uspavane doline i Stivena Kinga. Ivan Perović IV3 STŠ

 

NAPUŠTENA SOBA

Moje ime je Ivan. Moram Vas upozoriti: ako ovo čitate, radite to na sopstvenu odgovornost. Moj savet za Vas je: bacite ovo parče hartije i bežite iz ove sobe.

Pre nego što i Vas dohvati.

Moja priča je počela odavno. Izgleda da je ovo njeno poslednje poglavlje. Još kao mali sam voleo priče o natprirodnom, pa nije ni čudo kako sam se u ovo uvalio. Počeo sam sa karijerom koju neki zovu šaptačem duhovima, neki drugačije. Ipak ja sam to zvao budalisanjem koja je jurila za odgovorima kojih nije bilo. Putovao sam svuda. Bio sam u pećinama, grobnicama, šumama, o napuštenim građevinama da ne govorim. Obišao sam svet u potrazi za uzbuđenjem i osećajem natprirodnog. Uvek sam kuči stizao razočaran, jer su sve bili samo mitovi i folklorne legende.

Sve dok jednog dana nisam dobio neobičan telefonski poziv… Dubok glas sa druge strane, koji se nije predstavio, obratio mi se imenom. Dao mi je adresu i datum. Kao da je znao da ću svakako doći. Putovanje me je dovelo u daleko, činilo se nenaseljeno mesto.  Bila je strašna mećava, sneg je zasipao put. Ništa nisam video. Auto se zaglavio, pa sam put nastavio peške. Taman kad sam u tom bezizlazu mislio da nemam kud, ispred se pojavila kućica… Pokucao sam na vrata, očajnički tražeći pomoć.

Vrata mi je otvorio stari bračni par. Primili su me kao svog sina, što me nije toliko začudilo, sigurno su bili usamljeni, obzirom gde su živeli, jer zaista nikog nisam video miljama.

Ušao sam zahvalan u kuću, gde sam željno ispio šolju čaja, koji inače nisam podnosio. Sada je to bilo najbolje piće na svetu. Ispričao sam im svašta o sebi i kako sam se našao tu, na kraju sveta. Nisu bili posebno očarani, samo su prokomentarisali, kako mladi ne znaju šta će sami sa sobom….

Pokazali su mi sobu u kojoj ću spavati. Tu je nekada navodno, živeo njihov sin, tako su mi bar rekli. Soba je bila vrlo prosta. Jedan krevet, ormar, mali stočić sa lampom, jedna slika. Rešio sam da se istuširam, pre nego legnem.

Kupatilo je za razliku od sobe, bilo vrlo moderno, zapravo, tako nešto nisam video ni u luksuznim hotelima. Bilo je opremljeno da zadovolji i najrazmaženiji ukus, što je bilo čudno.  Ušao sam u tuš kabinu, voda se sama pustila, ne znam kako. Kada sam završio, nisam umeo da ugasim vodu. Pomislo sam da će stati kad izađem, isto kako je i počela. Pokušao sam da otvorim vrata. Bila su zaglavljena, a voda je sve brže punila kabinu. Primicala se samom vrhu, a ja sam iz sve snage vikao i lupao… Mislio sam da će kabina pući pod pritiskom. Nisam više mogao da izdržim, bio sam potopljen i udahnuo sam… Naglo sam se probudio u onom malom krevetu, izgleda da sam samo sanjao. Međutim odeća mi je bila mokra, a ja sam se smrzavao, kao da me je neko polio vodom… Doduše, došao sam spolja, bežeći od snega… da, to je imalo smisla.

Smirio sam se, presvukao i ponovo legao.

Opet sam se probudio. Nisam znao da li je dan ili noć. Rekao bih da me je probudio neki glas koji je dopirao sa prozora. Kakav crni prozor, spavam u tavanskom prostoru!? Ne sećam se prozora…

Ustajem, gledam kroz prozor, šokiran. Na visini sam od bezbroj spratova. Čujem glas, dođi do  mene! Preko puta je balkon i druga zgrada. Na njemu lepotica, kao da ju je nečastivi poslao, prokleta bila!

Skoči, vidiš da nije daleko! Nagovara me. Ja skačem i što sam joj bliže, ona je sve dalje…Počinjem da padam. Padam, padam, padam, nikad kraja. Zar zbog nepoznate žene da poginem, mislim unesrećen. ..A onda.

Budi me snažan udarac u pod. Pao sam sa kreveta.

Mora da se šalite, pa ovo je standardni filmski kliše! Podigao sam se i bacio pogled ka prozoru… Bio je i dalje tu, otvoren, zavese su letele na sve strane, dok je sneg uletao unutra. Prišao sam da ga zatvorim…Ali, bio je zazidan sa okvirom ostavljenim bez razloga…

Mora da je nešto bilo u onom čaju, pomislio sam uplašeno, pogledavši u sat na zidu. Nije radio. Bio sam van vremena i prostora. Ni mobilni mi nije radio. Osetio sam jaku toplotu sa drugog kraja sobe… Obradovao sam se. Malo toplote…

Dopirala je sa slike na zidu…Dotakao sam je i  brzo povukao ruku nazad! Opekao sam se! Temperatura je rasla, dok sve nije počelo da gori. Kuča je popustila i krov je pao direktno na mene… Opet sam se probudio na podu, a pored mene je bila slika čiji pad me je probudio…Na slici je bila kuća u plamenu. Iznad mene nije bilo krova, samo snežno nebo…ipak, soba je bila netaknuta. Rešio sam da ustanem i odem odatle, bilo gde. Našao sam starce…Što si se uspaničio, pitali su…

Šta je sa kućom, tri puta sam umirao ovde!!!

Pogledali su me zabrinuto, pa su se pogledali među sobom…Komentarisali su sebi u bradu…Kako ja i dalje ništa ne kapiram…

Šta da kapiram, urlao sam. Šta???

Starac je izvadio isečak iz džepa…Bila je to storija iz novina…Čovek se smrzao u autu!

Tada sam shvatio da na svom putu nisam nigde ni stigao, već da sam umro, zaleđen u automobilu. Pala je ledenica sa naslova na kući…HOTEL ZA MRTVE. Starac i starica su prošli kroz zid, kao da ga nije ni bilo, a ja sam rešio da svoje misli ostavim na parčetu hartije koje vi sada čitate. Ako ga Vi držite u rukama… Verovatno ste u istoj situaciji u kojoj sam bio i ja!  Oprostite se sa životom i spremite se za muke koje Vam prestoje. Uživajte u smrti, jer je ona jedina sigurna i večna. I za kraj da znate: Ne pokušavajte da pobegnete, jer nigde nećete stići.