…Pred novogodišnje praznike u trećem i četvrtom razredu dajem obično neke lagane, zabavne teme, jedine u toku godine. Lektira je mnogo, ja pritiskam, ne dam da se čita u odlomcima i polovično. Pošto klince dosta razmazim u prve dve godine, a u osnovnim školama se malo čita, nađu se pod velikim opterećenjem. Kako sad, iz nekog klinačkog vremena gde su se istraživali tekstovi koje su već sreli u osnovnim školama, mahom učila istorija i teorija književnosti, uleteti u ogromnu i moćnu svetsku i srpsku književnost…

Ove zime sam se u trećem razredu odlučila za dve ljubavne teme (između ostalih) i dobila sam…Ovo

Bojan Milijašević, III4 STŠ, Zemun

napomena: Bojan je celo polugodište prespavao i u prvi mah sam mislila da se šali.

LJUBAV I STRAH

Jutro je. Ustao sam, onako umoran i neispavan, ali opet srećan.

Pitate se , zašto srećan?

Naravno da se ne pitate, Vi se za mene nikad ne pitate, ali, ja ću Vam ipak reći.

Novo jutro, novi dan, opet idem u vrtić. Videću moju Miladinku. Bože, koliko je lepa!

Te njene plave oči, ah, i ona prelepa duga crna kosa. Kako čovek da se ne zaljubi u takvo biće?!

I tako. Otišao sam u vrtić, seo na svoje mesto, odmah iza nje. Okretala se par puta, ali mi se nije smeškala kao prethodni dan.

Možda zato što sam je čupao za kosu? Hm.

Mislim da je ipak nešto drugo u pitanju.

Možda je našla drugog i sviđa joj se više nego ja?!

Bio sam toliko uplašen, varnice među nama kao da su nestale, odjednom, preko noći.

Morao sam da pitam svog najboljeg druga Radašina za pomoć. Radašin je uvek bio dobar u davanju ljubavnih saveta, jer je bio poznat po mnogobrojnim devojkama sa kojima je bio. Njegov savet je bio da joj se izvinim za čupanje i podelim čokoladicu sa njom. U početku mi je savet bio glup. Pošto nije bilo drugog rešenja, pokušao sam. Neverovatno, ali, upalilo je!

Radašin je kao i uvek, bio u pravu, a savet mu je bio odličan! Jednostavno, znao je sve o ženama, koliko je on u stvari  bio uspešan!!!

No, da se vratimo na Miladinku i mene. Posle deljenja čokoladice, ona me je sa svojim musavim ustima poljubila, pred celim vrtićem. Bio sam srećan, iako me je bilo i sramota, jer su se drugari smejali.

Na kraju je došlo vreme da idemo kući. Bio sam toliko tužan. Mama me je uhvatila za ruku, ubacila u auto i mi smo otišli…

 

Drugi rad je od učenika Aleksa Radojčić, III3 STŠ Zemun, kome sam obećala da ću objaviti i neke mračne stranice učenika na blogu, jer me čita i smatra da sam…licemer… Sve je KAO divno i krasno.

 

NA SEVERU MOGA SRCA

Ljubav je kao što svi znate, jedan veliki univarzum, pun uspona, padova, radosti, tuge i iskušenja.

Moje ime je Nikola, imam dvadeset dve godine. U vezi sam sa devojkom božanstvenog izgleda, dugih nogu, plavooka, plavokosa. Ona je jedina svetlost mog života. Po zanimanju sam konobar u oronuloj krčmi na kraju grada. Sklapamo kraj sa krajem, živimo ko podstanari u jednako oronuloj kući.

Njoj nikada ništa nije smetalo. Volela me je svim srcem. Bila mi je odana, osećao sam to. Nikada nisam sumnjao u nju.

U potrazi za boljim životom, odlučio sam da idem u najelitniju vojsku na svetu u koju ulaze dečaci, a izlaze muškarci.  Bila je to Legija stranaca.

Pokušavala je da me odgovori, ali nisam mogao da živim u nemaštini. Srce mi se kidalo kada sam odlazio, ali sam morao to da uradim i ona je to znala. Obećao sam joj da ću se vratititi, da ću je naći i da ćemo živeti kao dama i gospodin, onako kako je zasluživala…

U Afganistanu mi je ostalo još dve nedelje do isteka moje službe, koja je trajala pet dugih godina. Dogurao sam do pozicije vođe tima za eliminaciju terorista i izvlačenje talaca.

Sedeo sam sa svojom braćom po oružju koji su mi bili odani do smrti. Odbrojavali smo poslednje dane u Legiji. Ostala nam je još jedna misija i trebali smo da krenemo kući.  Grupa terorista je bila otela novinarku, trebali smo da uđemo, preuzmemo je i izađemo. Iskrcali smo se na lokaciju, stigli do objekta, kada smo ušli, bili smo u zamci. Bio je to vatreni okršaj, a ne razmena! Uspeli smo da izvučemo novinarku, ali ne i da stignemo do helikoptera. Povukli smo se u obližnje selo, čekajući pojačanje. Sledeće jutro, probudila me je pucnjava. Imali smo napad na nas. Moji su padali kao muve, tek probuđeni. Krenuo sam ka pušci, odjednom sam osetio jak bol u grudima. Bio sam pogođen.

Pao sam na zemlju. Pritrčao  mi je najbolji prijatelj. Pokušao je da mi pomogne, ali nije bilo pomoći.  Znao sam to i jedva sam mu predao pismo za moju dragu.  Poslednje što sam čuo bio je zvuk novog helikoptera. Znao sam da je stiglo pojačanje i da mogu na miru da umrem.

Zatvorio sam oči i video ženu odevenu u belo. Bila mi je poznata. Topla, sa velikim osmehom na licu. Bila je to moja majka.

Tog trenutka sam znao da sam se vratio kući.