Omaž „političkoj pristojnosti u javnom diskursu“ …

 

Ma hajde. Nije tako strašno. Strašnije je. Šta?

Jesi li to tu ti? Jesi li ti to tu?

Brzalice, mozgalice, zbrajalice, pitalice. U lice.

Mnogo čudesa. Zlata i blata.

Pričala mi neka žena, ima malu mirišljavu bebu, došla kod mame da obiđe Srbiju iz stranstvovanja kako kod njih (tamo, kod njih, daleko, ne ovde) žene nisu ljubazne i slatke kao kod nas. Kaže, ne moraju. Sede namrštene, pa kad hoće odu, ostave i muža i decu. Gledaju ovako: pa me dugo gledala skupljenih usta i ledenog pogleda. Posle pobegnu sa nekim. Muževi kaže, ne beže. Slušaju šta im se naredi. Tako žive. Blago njima. I kod nas toga bilo. Sve ređe sada. Pobiše nam muškarce u ratovima. Ti i takvi, tamo, što žene maze i paze. Kaže jedna što mi se žalila da je dečko često tuče, kad sam ja pitala što puštaš?“A zar ima drugačije? Šta da radim?“ Kaže druga, da ga ne bi ni ostavila, muža, jer ju je retko tukao…Nego on našao drugu. Medicinsku sestru. Tuku se, kaže ona, tučena, ponekad, o mužu i novoj ženi,“kuja ne da na sebe“, dodade. Kaže treća, da je bivšu ženu svaki dan tukao, a na nju samo jednom ruku digao, više zamahnuo…

Jebo Srbadiju. I nacionalne interese. I lepe reči. Od obećanja se ne živi. A-ha.

Ajde, znaš šta mene interesuje.

Seks i novac. To me pali.

Zajebi. Ćuti. Ćuti. Pssst.

I to je ljubav. Zona mraka i sumraka.

 

Naslov: Citat Tery Pracheta