Moram nešto da priznam. Uglavnom se beskrajno dosađujem na stručnim obukama, pogotovo na Zimskom republičkom seminaru za profesore srpskog jezika i književnosti koji se organizuje decenijama unazad na Filološkom fakultetu u Beogradu. Ponekad neko predavanje, retko, retko da me razgali i privuče mi pažnju svojom inovativnošću ili preciznošću i poslednjih godina, pravi biser na kraju trodnevnog mahom čitanja novina u aulama fakulteta, Mika Pantić i njegov bravurozni izveštaj povodom dodele NIN ove nagrade, književna produkcija aktuelne godine. Čisto da me podseti, šta radimo tu, na fakultetu koji smo manje više, svi upisali iz duboke ljubavi za pisanu reč. Malo karikiram, ali to je to, načelno.

U obrazovanju nije ni malo jednostavno, zahtevi stručne javnosti su ogromni, a plate male. Dekonstrukcija roditeljskog kritičkog odnosa, novo vreme u kome živimo, digitalna deca i analogni odrasli. Svet se menja neverovatnom brzinom, a obrazovanje na ovim prostorima ma kako ga gledali, posustaje u silnim inputima, na koju stranu da se okrene.

Da bi bili dobar profesor, morate biti empatični, radoznali, veseli, otvoreni za nova iskustva i kontinurano up to date. Za vreme zimskog raspusta završila sam čak dve obuke, jednu tradicionalnu zimsko seminarsku i jednu u okviru Erazmusovog projekta https://www.etwinning.net/en/pub/index.htm za rad na istoimenoj platformi koja kroz projekte povezuje učenike i nastavnike u 37 država Evrope. U četvrtak sam na primer, učestvovala u postavci jedne sjajne izložbe u našoj školi, u petak sam pomogla jednoj većoj grupi odraslih da završe vanredno školovanje maturskim ispitom iz srpskog jezika. Svaki dan sam naravno, imala i redovnu nastavu u šest odeljenja u kojima predajem srpski jezik i književnost, što podrazumeva svakodnevne obimne pripreme, čitanje stručne literature, beletristike, ispravljanje učeničkih radova, pismenih, testova…

Između mature i redovne nastave, jedan deo dana sam juče provela i u Expocentru na http://www.britishcouncil.rs/new-technologies na konferenciji i sajmu. Danas sam tamo provela ceo dan i čak preskočila moj lični biciklističko aktivistički zadatak, da poslednje subote u mesecu vozim Ulice za bicikliste.

U skladu sa početkom teksta: Ne da nisam spavala u Expu, nego sam beskrajno uživala. Godinama unazad mislim da obrazovanje u Srbiji nije ono što bi trebalo da bude, godinama mislim da nam treba neki svež vetar u leđa. Zato sam se i uključila u rad pozorišnih organizacija koje rade na pokušaju promene slike obrazovnih procesa. Ali, sve je, u tom kompleksnom procesu kakvo jeste obrazovanje, deo neke ogromne pazle koja se svaki dan menja i nikada nije dovršena.

Jer, znanje je moć, bez daljnjeg.

I kako ga god ko gledao, najbolje oružje koje jedno društvo može da ima.

Još ako je svesno toga…

Nema granica.

Konferencija #NoveTehnologije u obrazovanju i po svom konceptu i po izlagačima, je bila nešto najreprezentativnije što si u Srbiji ovih dana mogao da vidiš i da čuješ. Digitalna revolucija koja se dešava je za mene, apsolutno očaranu internetom, prava radost. Smatram da u tom novom dobu moja uloga kao nastavnika dobija, a ne gubi na težini. Ja sam ta, koja tanane dečije dušice treba da provedem kroz vrli novi virtuelni svet. Ja sam ta koja treba u tom svetu da mu pokaže šta su vrednosti istog i da ga za njega učinim bezbednim. Ja sam ta koja treba da ga naučim kako da ga koristi izvan socijalnih mreža, čat rumova i video igrica.

Ja, nastavnik.

Neću vam večeras pričati ni o Cisco ni Oracle ni Link obrazovnim ponudama za nastavnike, od kojih mi se vrti u glavi, ni o napr. integrisanju IKT u školama i PISA perspetivama, što je meni bilo interesantno, #CatchBox ludilu od mikrofona za publiku , o sjajnim pametnim učionicama i neverovatnim predavačima i prezenterima iz našeg i iz Evropskog okruženja.. Impresionirana sam i očarana što sam dva dana bila deo budućnosti u obrazovanju…

Ispričaću Vam nešto drugo. Jedan mali detalj iz britanskog iskustva i onoga kako bih ja, prateći naše planove i programe to morala da uradim. Danas je između ostalih predavač bila i Šeron Grej iz Velike Britanije.Šeron je bivša direktorka osnovne škole i vrtića za decu sa socijalnim statusom „Nederfild“. Njeno prethodno iskustvo uključuje i 12 godina rukovođenja specijalnim školama za decu i mlade ljude sa ozbiljnim socijalnim, emotivnim i mentalnim problemima. Njen cilj je da omogući i podrži održive promene i razvoj. Između ostalog u svom predavanju na temu Hrabro liderstvo: put jedne škole je na primeru dve veštice iz Čarobnjaka iz Oza, zelene i bele objasnila problem drugačijih. Bela je zgodna, blajhana plavuša koja nema problem sa frajerima. Problem je zelena veštica. Ko će nju ?!

Za istu priliku, morala bih da koristim Borislava Pekića, odlomak iz romana Vreme čuda, koga ima u čitankama za četvrti razred srednje škole. Jedan zastrašujuć fantazmagoričan tekst u kome je prototekst svakako iskustvo Novog zaveta. Gubavci kamenuju onu koja se izlečila, ne da je zaštite, nego da je obeleže kao drugačiju.. Kad čitamo taj odlomak na času, moja četiri razreda gutaju knedle, bukvalno, što od užasa pred neminovnošću teksta, što od nedostatka korespodencije sa istim. Danas su se svi, listom u sali SPACE Expo centra smejali Čarobnjaku iz Oza.

Pitam se…