1.

… Kada sam pobegla sa stare planete, nisam to uradila iz hira. Jedan dan sam se vozila heliobusom ulicom kroz koju stalno prolazim i nisam prepoznala njen izgled. To me je užasnulo. Beda, izobličena lica, arhitektura grada koji se širio kao neka guka u svim pravcima, gore u nebo, dole pod zemlju. Na zemlji odavno nije bilo mesta. Nestašica vode, energenata i osnovnih životnih namirnica čiji sam ukus već davno zaboravila… Usamljenost u gomili koja je ličila na potpuni armagedon, ako je iko više čitao prastare tekstove i znao šta je to. Svet se promenio i ja to nisam mogla da podnesem.

Skok kroz hiper svemir nije bio takav kako je pisalo u turističkim vodičima koji su trebali da ti putovanje ogade, a ne da te  na njega privuku.Tek mali štrecaj; više kao kosmički uzdah, neki mali zaokret kroz crvotočinu, ništa drugo.

Nisam imala da platim drugačije nego svojim sećanjima. Njih sam sve prodala jednom navigatoru za malo mesto u najlošijoj klasi. Kapsula je bila tako tesna da sam mislila da ću se udaviti. Stajala sam u njoj u nekom polufetusnom položaju, onako kako se živelo u lošim stanovima koji su, kada se Azija sasvim raširila po svetu, bile deo onog standarda na koji su se ljudi polako navikavali. Spavaš u stanu u jednoj smeni, u svojoj posudi, onda ideš dalje u dan i poslove koje obavljaš. Bez suvišnog tereta, bez ličnih stvari… Tako sam naučila da u poslednjim decenijama dišem štedljivo, da u noćima bez polusna, osluškujući pažljivo, da te neko ne…

Kada smo sleteli, iako sam bila blago omamljena od leta, ili od opijuma kojim sam se dobro napušila (Kinezi nikada nisu bili blesavi), bilo mi je jasno da je druga planeta, totalni promašaj. Postala sam svesna da turistički vodiči nisu lagali i da nije bilo izlaza. Pakao je bio svuda. I na nebu i na zemlji. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena. Nigde nije bilo žutog sjaja okrepljujućeg zemaljskog Sunca koje se ipak, ipak, kada bi se atmosfera malo razbistrila moglo videti na Majci Zemlji.

Raj na drugom svetu je bio samo…urbani mit.

Bila sam beskrajno tužna.

Prihvatni centar je ličio na one centre u kojima sam bila i na Zemlji dok sam radila za UN. Lekarski pregledi, zaštitna oprema, plač dece, male porcije. Gužva, neizvesnost, miris straha. Ko si, odakle si, šta očekuješ od nove planete, kako možeš da budeš koristan? Vađenje starih čipova, ubrizgavanje novih. Sve je trebalo platiti, a ja, ja nisam imala nikakav novac. Sećanja, kojih je bilo, o još kako, sećanja na smeh, lepotu, sjaj, kupanja u divnim morima i ljubavi, sam već prodala onom prevarantu.

Onda se desilo čudo. Jedno crveno jutro, dok sam izmoždena ležala (blagoslov pravog kreveta je bio jedini luksuz u mom novom domu) oporavljajući se od ljubičaste noći u kojoj sam se osećala kao nekad ribice koje sam gledala u akvarijumu moga detinjstva, dišući na škrge, koje naravno nisam imala, ponuđeno mi je da učestvujem u takmičenju  kojim bi otplatila dugove prema novom domu, i ako pobedim, mogućnost dobijanja nagrade. Život na delu planete, koji je ipak postojao, što sam saznala tom prilikom. Život u izobilju, lepoti i sunčevom sjaju koji smo zaboravili. Svako ću biti u dobitku, mislila sam, ako Vas ne ubiju, rekli su mi.

Rukavica je bačena, pomislila sam sa strepnjom.

Avantura je valjda mogla da počne.

 

Dobro mi bilo, crveno jutro u Bašti crvenog sljeza, pomislila sam skoro šeretski.

Jedva sam disala.