…Juče sam imala grozan dan. Prvo sam na poslu, na našim vanrednim učenicima, o kojima nikad ne pričam, jer šta ću pričati o Srbiji koja se prekvalifikuje, ili u školu redovno ne ide, polupismena i unesrećena, imala… Jedan vanredni učenik, tridesetogodišnjak, (piše fantastiku, tako kaže) se pohvalio, dok je kod nas vanredno završavao školu, (tehničar drumskog saobraćaja) kako se sprema da mu Laguna izda roman. Uzgred, pitale ga moje koleginice Prokletu avliju na ispitu ( završava četvrti razred) koju on nije čitao, pa još i ustvrdio kako srpsku književnost uopšte ne čita, lektiru pogotovo. Ja ga najstrašnije na…., kao što srpska književnost treba da na…i svaku starletu koja se meša u književnost, posebno u štampanom izdanju. Pa me frajer nagrdio, pa se posle izvinjavao, kad je shvatio gde je i sa kim razgovara. Mislim, ja sam savremena srpska književnost. I Ti.

Možda bude i on, kad nauči, tako diplomiran. Možda. Nebitno. Svet je pun sjajnih autodidakta. Mislim da sam grubošću otvorila jedna vrata za nova znanja nekom ko je bahato ista odbijao. Cilj opravdava sredstva, bar tako vidim. I ne mislim tu na gaženje preko mrtvih.

Čak ni ta pričica o još jednom naslovu Lagune u najavi, nije bitna.

Videla sam pravo lice nekoga sa kim radim eto, skoro šesnaest godina. Neću da je imenujem. Nije zaslužila ni redak da napišem o njoj. I ovo je previše.

O ljudima i miševima, tako nekako. O apsurdu…Još su me tužili glavnom kako sam bila gruba prema kandidatu. Bila sam predsednik komisija na ispitima, što zaista podrazumeva izvesnu dozu ljubaznosti i predusretljivosti prema kandidatima, bez pedagogije.

Onda sam išla, tako mrzovoljna, jer ovde među nama blogerima ima sjajnih pisaca, pa nas Laguna neće izdati (još mi je rekao, onaj mali na vanrednima, šta će kad ima vezu kod izdavača) ako ne keširamo. A onda sve može. I urednik Lagunin na naš račun da izda neko svoje bezvredno delce, dobro ocenjeno kod kritike. Jebem Ti.

Dakle, onda sam išla, tako mrzovoljna, lamentirajući nad smislom blogerisanja, na jedan tužan događaj, jednu sahranu, u krugu porodice, u moj ravni i plodni Srem, u selo u kome sam provela najranija leta na raspustima moga detinjstva.

Obula sam moje crno bele Dolce&Gabbana šimi sandale sa stiletto štiklicama, ne da se hvalim, mojima milima u familiji, no su mi se uklapale da razbijem crnilo u kome sam bila, da ne uvredim nekog iz najbliže pokojnikove porodice, za koje su suze i crno bili obaveza i potreba.

U selu nisam bila…deset godina, iako smo kolima iz Zemuna do tamo stigli za pola sata. Već na pola puta pljusnula je neka velika i teška kiša, koja je kasnije i za vreme sahrane, padala zajedno sa nekim horizontalnim munjama koje su parale nebo iznad starog seoskog groblja.

Bilo je mnogo emocija, rodbine koju nisam videla decenijama ( ne kaže se zalud Sremci Nemci), izgubljenih lica i podsećanja na detinjstvo, nepoznatih, a vrlo bliskih rođaka i upoznavanja sa istim. Fotografija, smeha i suza.

Nekako mi je ostalo, tako strašno decenijama otuđenoj od mamine porodice, kako hodam u tankim štiklicama kroz masno i tmasto gusto blato sremačko, i nepokošenu travu, po groblju. U sasvim neprimerenim D&G sandalicama sa štrasom. U selu u kome centar nije obnavljan…decenijama. Tako blizu glavnog grada.

Moj sin kome sam danas pričala kako sam se provela, rekao je smejući se, imaćeš dobru priču, a možeš i da udariš po Vučiću, glede situacije na srpskom selu.

Kada smo se posle ručka sa onima kojima pripadam svom svojom dušom, vraćali za Beograd, u kolima, u kojima su bile mamina sestra, moja tetka i moja sestra, njena ćerka, Sofi i njen muž koji je vozio, mahom smo ćutali. Onda je Roberto, naš zet, inače Italijan sa severa belle rekao:“ Sad bi nam dobro došli kolači, kao uteha.“

Eh. Selo moje lepše od…

Došla sam kući, ojađena skroz, sa mirisom smrti u nozdrvama i smazala jedan ogroman sladoled sa plazma keksom i voćnim sokom od breskve. Na selu sam inače popila i dve rakijice, onako mokra, da se ugrejem, jer sam drhtala od hladnoće. Inače ne pijem.

Pa sam legla da spavam, dok je Zemun bio obasjan divnim popodnevnim suncem.

Divnim.

Kada sam se probudila i dalje sa osećanjem besmisla, totalnog, otišla sam do centra da pogledam neke performanse u DOB. Malo da se okupam i razbijem dan.

Prvi, neki frajer u crnom svira asinhrono male klavijature, dok riba u crnom vozi sobni bajk, sva zaduvana. Rad se zove Sveža udovica. (Performans FRESH WIDOW
Autor: Ana Janjatović-Zorica
Ana Janjatović-Zorica je sociolog, učiteljica kuvanja, direktorka umetničke organizacije Studio Artless. Performans “Fresh Widow“ je posvećen uspomeni na Željka Zoricu (1957–2013).
O performansu:
Brk m (N mn brci/brkovi) dlake koje muškarcu rastu iznad gornje usne (razg. og. mn. brci) [ako imaš (ko ima) – ako si muško, ako imaš (ko ima) muškosti, ko je hrabar, ko ima hrabrosti, ako imaš (ko ima) kičmu];
Udovica, ž, žena kojoj je umro muž; biljka (Knautia arvensis) iz porodice češljugovina (Dipsacaceae); ukrasna biljka (Shiabiosa atropurpurea) iz porodice češljugovina.
Transpozicija, ž, prenos, premetanje, prebacivanje, premeštaj.)

Neću da karikiram, ali umetnicu sam gledala kao u ogledalu, mom ličnom, šokirana. Mislim, nisam morala da idem u pozorište da gledam svoj život. Baš mi bilo neprijatno, stvarno. Ništa tako mi juče nije trebalo. Jebem ti, opet..

Jedino… Bajk vozim sa ogromnim zadovoljstvom. Ne bežim nigde njime. Kao svoj na svome.

Posle performansa smo mogli da popijemo nešto iz malih čašica koje su bile na sceni.

Pokoj nam duši.

Gde je smisao umetnosti, zapitala sam se? Nije valjda u psihoterapiji? U gestu?

Pa meni, ni kao ženi, ni kao umetniku, to nije dovoljno. Nikako.

Posle ovog, udovičastog, bio je još jedan performans. (Performans SLOJEVI
Autor: Danijela Gračner
Koncept o individui koja pokušava da promeni sebe od spolja ka unutra.
Okružena je drugima koji formiraju jednu veliku ljudsku loptu oko nje.
Klupko se obmotava oko nje…ona ga razrušava.
Dok pokušava da se izvuče, rušeći ih ona im menja boje.)

Divan. Pun svetlosti, senki, ljubavi. Veliki kolektivni zagrljaj plesača u svim bojama spektra. Dodir, mešavina. Estetika lepote i groteske, koja sve može.

Odjednom je dan imao smisao.

Tajna je u ljubavi. I pisanju. I neodustajanju.

Srećna sam.

Samo one D&G…

Stvarno sam nekad neprimerena.

Eto.