Intenzivna, strasna, radoznala, puna suprotnosti, nervozna, zapitana, nepoverljiva, žestoka i direktna, bio bi kroki portret umetnice  ali i njenog dela, Sanje Sremac.

Sanja je diplomirala na „Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu, na odseku keramika i staklo. Dobitnik je mnogih priznanja kao i godišnjih nagrada ULUPUDS-a za stvaralaštvo: 1998, 2000, 2002, 2011. i 2014. Pored keramike bavi se dizajnom, vajarstvom i fotografijom.“(Izvor artmagazin.info/)

Izlaže od 1992. godine, na preko sto sedamdeset žiriranih grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Radovi joj se nalaze u privatnim zbirkama, mnogobrojnim galerijama i ustanovama kulture. Samostalno izlagala mnogo puta. Vodi radionicu keramike Glinardrina za decu i odrasle.

Trenutno, njene radove iz ciklusa Kontrasti komunikacije ( TOčak i  CVETANJa ) možete pogledati na  petoj Godišnjoj izložbi vajara Srbije koja traje, u Kući kralja Petra do 3. avgusta 2016.

Sanja Sremac i ja smo se upoznale pre nekoliko godina, preko socijalnih mreža. Obično takva druženja, ukoliko nisu iz struke ili nekog zajedničkog interesa, morate priznati, traju kratko, bar među ženama. Zanimljivo, ovo druženje nije takvo. Nismo iz istog posla, imamo čak i različite energije, ali imamo jedna drugu. Strast za lepotom, sličan odnos prema umetnosti, rokenrolu, možda i neki privatni razlozi (obe imamo dva prelepa otkačena, senzibilna sina sličnih godina, napr.)su nas povezali, u nadam se, dugogodišnje druženje i možda čak i pravo prijateljstvo.

Mislim da je za razumevanje Sanjinog umetničkog koncepta koji likovna kritika vidi pre svega kao igru u kombinovanju i spoju nespojivih materijala i koncepata (nadrealizam?), potrebno imati svest o Sanjinom životnom ustrojstvu i poziciji.

Sanja živi u jednom ogromnom potkrovlju (nije u vlasništvu) koji je u startu imao namenu ateljea tačno naspram Skadarlije, dakle u srcu velegrada.  U tom mikrokosmosu koji jeste mini Vavilon, vrvi od umetničkih dela najrazličitih provenijencija. Njen atelje i njen dom su jedno. Pun zavijutaka, neverovatno duhovitih, ali za život i teških rešenja, posebno ako pripadate krugu istinskih umetnika koji baš i ne plivaju u kešu, Sanjin dom je najneverovatniji lavirint koji sam videla uživo.

Blato, kako Sanja zove keramiku i reciklaža, kako izgleda ono što Sanja pronađe u šetnji psa, na primer, bilo to ostatci životinskog porekla ili odbačeni predmeti, pronalaze novi život u Sanjinim rukama.

Pa onda to bude jedan Marsel Dišan na beogradski način. Kap dadaizma i redimejda.

Redimejd predstavlja kritički gest koji je iz temelja poljuljao postavku umetničkog dela kao uzvišenog autonomnog, darom autora stvorenog, komada i omogućio formiranje novog poretka, u kojem je princip prepoznat kao okosnica promene statusa umetničkog dela.

Sanja preuzima industrijski proizvedene objekte, naprimer iz svakodnevnog okruženja i preoznačava ih u umetnička dela. Ona su ponekad duhovita,  ponekad ironična i optužujuća. Tu su da naruše društvo definisano konvencijama i starim i nasleđenim vrednostima.

Sanja se kroz umetnost kreće kao pank sa svim njegovim varijetetima. Ženski rukopis, ponekad sarkastičan…

…Kao đubrište istorije, naših malih života, lepote u izgnanstvu i trajnosti u umetnosti.

Mali Vavilon, pored Skadarlije.