Ljubu Popovića sam upoznala u decembru 1993. godine kada je somborski izdavač Prosveta trgovina, u divotnoj biblioteci Zlatna grana objavio prvi put premijerno na srpskom jeziku

index

knjigu Rene de Solijera Ljuba iz 1971. godine.

Ova dragocena monografija pred samu Novu godinu, u jeku opake hiper inflacije i sankcija, kao i susret sa za sva vremena meni omiljenim srpskim slikarom su bili kao neka druga paralelna stvarnost koja se dešava u hipersvemiru neverovatnih poznanstava.

Mislim, ja sam se tada palila na Umberta Eka, Ljubu Popovića i Ivu Pogorelića.

Ljuba tada nije dugo bio u državi, u Novi Sad je stigao iz Sombora, to je bio događaj za pamćenje, ceo Novi Sad prisutan, ako se ne varam, Galerija Matice srpske, uvek otmena do ziheraškog, on sa pomalo umornim osmehom u uglu usana, ali istinski zainteresovan za sve što se dešava sa našim prostorima…

Kamerman Sloba nije poneo dobru bateriju, tonac se negde izgubio, mikrofon nije radio, intervju je dakle propao, ali sam ja provela divan sat sa mojim fantazmagorijama i omiljenim slikarem

Danas je umro, u 82 godini, a ja eto, uzela da prelistam monografiju.

Bio je dobar frajer.