Septembar je u obrazovanju možda najuzbudljiviji mesec, posebno za prvake; i one male, ali i srednjoškolce, dovoljno odrasle da vide ogromnu razliku koja se dešava u njihovim životima.

Ove godine, imam četiri razreda prvaka. Na prvi pogled, veselih klinaca, kao dobra berba mladog grožđa sa kojijma će avantura obrazovnog procesa biti put između Scile i Haribde obaveza i užitka u ogromnom moru srpske i svetske književnosti koje imam da im ponudim. Voleli oni to ili ne, na kraju, kada se završi srednja škola, budemo svi manje ili više očarani interakcijom koju smo ostvarili. Ili nismo, ko će ga znati, ponekad.

Ovog septembra, nametnula sam im nekoliko obaveza. Prvo je rad na jednoj pozorišnoj predstavi, drugo učešće u jednoj akciji sutra u koju su uključene i moje kolege, jer mi smo pre svega Saobraćajna škola, a ova nedelja je  Evropska nedelja mobilnosti.

Ipak, ovaj post, posvećujem školskom zadatku rađenom za interni literarni konkurs povodom Dana škole jednog prvaka, malog budućeg saobraćajnog tehničara, koji o deci (ali i o odraslima) govori mnogo više nego bilo koja sociološko-psihološka studija, koje, moram priznati, slabo zarezujem, ma i kad su od najumnijih.

                                            LJUBAV JE JEZIK KOJI NAJBOLJE RAZUMEM

.                                                images розо

Cvetković Nenad    I1 STŠ Zemun

Kada nekog volimo i prema njemu gajimo osećanja, postoje dva načina: da mu to kažemo, ili da mu to dokažemo.

Poznato je da mi dečaci nismo tako dobri u pokazivanju emocija.

To se dalo primetiti još u vrtiću i prvim razredima škole. Onu devojčicu koja nam se sviđa, obično smo čupali, udarali, gurali je, ili joj krali stvari, ne bi li nas primetila. Kasnije smo shvatili da igranje na tu kartu ne završava dobro. Ili bismo dobili dobili kaznu i morali da budemo u ćošku pola sata, ili bi nas ta devojčica u koju smo bili ludo zaljubljeni izbegavala, što je još gore. Ne bi vredelo ni kada bi se izvinili ili rekli joj da nam se sviđa, jer to ne ide tako. Ljubav treba dokazati i otvoreno pokazati, biti hrabar i činiti lepe stvari za osobu koju volimo.

Naravno, postoje i druge ljubavi.

Koliko volim borilačku veštinu koju treniram, toliko volim i poštujem i svog trenera. On je moj uzor, ne samo kao sportista. On je ostvaren čovek koji je po zanimanju pripadnik Specijalnih antiterorističkih jedinica. Iz ljubavi i poštovanja prema njemu, pomno pratim svaki njegov potez i komentar na treningu. Sve to, da bih bio što bolji na polaganju i njega učinio sretnim i ponosnim na svog đaka. Poštujem ono što radi za nas i cenim trud koji ulaže na svakom našem treningu.

Volim ljude, uošte, pa sam se zato dobrovoljno prijavio da budem vatrogasac u stanici Matica. Ne volim kada su ljudi u nevolji i kada su nemoćni da sami sebi pomognu. Mama i tata su me od malena učili da pomažem drugima koliko mogu i za mene nema lepšeg osećaja od onog, kada mi neko kaže hvala.

U suštini, u životu nam se vraća samo ono što dajemo. Možemo očekivati pomoć samo ako smo sami spremni da je pružimo, kao i biti voljeni, samo ako i sami volimo.