Primetila sam da se najlošije snalaze oni koji su u životu uvek imali sve potaman i koji su govorili kako „kakve su ti misli takav ti je život“. Kad dođe stani pani…I kad pritisne sa svih strana, stvar ispadaju iz ruku a oči postanu okrugle. Čim oluja prođe, nastave po starom ali, mnogo tiše. Jedan takav na primer, meni,  koja drhti od kad je sama ostala sa malim detetom na rukama, posle tragične smrti muža ( a nekad se vozila čoperom u punom gasu po jadranskoj magistrali) vrlo često godinama govori kako sam suviše emotivna…Čim je i najmanja frka, vadi sliku žene i jedinog deteta i od njega pravi osmoro…Nemoj po meni ja sam otac, ja to za porodicu. Svakojako.

 

Pre neki dan nas 14 iz moje škole učestvovalo u akciji #samoneautom . Trebalo se priključiti na jednu aplikaciju ne bi li akcija bila zabeležena. Nekoliko njih vozilo bajk i išlo peške kilometrima, a nije znalo da uključi aplikaciju, nekoliko njih zaboravilo, nekoliko nije moglo…A mi neki se baš potrudili. Pređeni kilometri (ideš na posao bajkom ili peške) se dele na ceo tim. Naša posla.

Neki se ceo život lažno predstavljaju da su neko i nešto. A neki ne moraju.

Umetnost je od Hiperboreje napraviti Severnu Koreju. Ne znam kako sam stigla tamo. Valjda su ti optički kablovi na dnu okeana neuništivi, nekih 25 godina, koliki im je , čitam, garantni rok.

Ništa Te neće spasti, mislim nešto. Ništa.