Muzej grada Beograda više godina unazad nalazi se u zgradi nekadašnje Vojne akademije.

Muzej je osnovan 1903. i do danas je ostalo otvoreno pitanje obezbeđenja zgrade za njegov trajni smeštaj. Odgovor je tražen mnogo puta i na različite načine, među kojima su bila i tri arhitektonska konkursa na kojima je ukupno učestvovalo 88 autorskih timova.

Prvi konkurs je bio 1954, sledeći 1976, a poslednji je realizovan 2016. godine. Na dva konkursa, organizovana 1954. i 1976, koncept je počivao na ideji podizanja nove zgrade Muzeja u bloku između ulica Knez Mihailove, Kralja Petra, Uzun Mirkove i Pariske, ali nijedan od ovih projekata nije realizovan.

Godine 2016. konkurs je obuhvatio izradu idejnog rešenja rekonstrukcije zgrade nekadašnje Vojne akademije u Resavskoj ulici 40b i njene prenamene u Muzej. ,

Zgrada Muzeja je u katastrofalnom stanju. Kad hoću vajb alternative…odem na sinoć otvoren Dev9t, da u starim fabričkim kompleksima, predstavim sebi moć modernog umetničkog izraza. I uživam.

Kad odem u Muzej grada Beograda, na meni omiljeni institucionalni ponos likovne i vizuelne scene Oktobarski salon, na primer, osećam se kao u nekom jezivom izokrenutom Stalkeru, Tarkovskog, u kome je umetnost proterana u vlažne zidove, napukle tavanice i trošne stepenike zgrade u Resavskoj. Inače, Oktobarski salon u Beogradu je manifestacija umetničkih ostvarenja na polju vizuelnih umjetnosti. Osnovan je 1960. godine sa idejom da bude godišnja izložba najboljih ostvarenja na polju likovnih umetnosti u Srbiji i Crnoj Gori. Godine 1967. koncept se dodatno obogućuje i Salon se pretvara u smotru aktuelnih umetničkih tokova, a priključuju mu se i ostvarenja iz primenjenih umjetnosti. Tokom svoje istorije doživeo je mnoge izmene u koncepciji i oblicima organizacije, ali je nastavio da bude izazov za mnoge stvaraoce i kustose. Osnivač i pokrovitelj Oktobarskog salona je Skupština grada Beograda.

Da, muzej je, što bi mi Sremci rekli, u šreg od fontane.

Nešto sam se setila Muzeja Pegi Gugenhajm u Veneciji…I on je pored vode i neguje modernu umetnost. A Oktobarski salon je ponekad gost venecijanskog bijenala, takvog je formata… https://youtu.be/y1XJi2z4WRs

Nešto niže, prema železničkoj stanici, na istom potezu je i zgrada Generalštaba, srušena u bombardovanju…Kompleks je gradio čuveni arhitekta Nikola Dobrović, pedesetih godina dvadesetog veka. Inače zgrada pomenute železničke stanice je građena između 1882. i 1885. po planovima arhitekte Dragutina Milutinovića, ima status spomenika kulture od velikog značaja. Povezana je neposredno sa izgradnjom prve srpske železničke pruge Beograd–Niš, dovršene 1884. godine. Zgrada je izgrađena po uzoru na železničke stanice velikih evropskih zemalja i stoji kao monumentalno zdanje. Mesto gde je stanica izgrađena zvalo se Ciganska bara i kasnije Bara Venecija. Prvi voz sa ove stanice krenuo je ka Zemunu uz dvorske počasti, 20. avgusta (1. septembra) 1884. godine u 15 časova. Prvi putnici bili su kralj Milan, kraljica Natalija i prestolonaslednik Aleksandar Obrenović, na putu ka Beču. Svečanom otvaranju stanice prisustvovalo je više od 200 inostranih zvanica i više hiljada građana. Od puštanja u rad je ova železnička stanica imala ulogu putničke i teretne železničke stanice. Organizaciono je putnički saobraćaj organizovan preko stanice „Beograd Peron“ a teretni saobraćaj se odvijao preko stanice „Beograd Spoljna“ koja je prestala sa radom 9. juna 2016. godine. Saobraćaj sa ove stanice je preusmeren ka stanici Makiš, a putnički je ostao sa namerom da se izmesti u stanicu Beograd Centar i tako oslobodi ceo prostor za izgradnju „Beograda na vodi“..U vreme građenja zgrada je predstavljala jedno od najmonumentalnijih zdanja i simbola tadašnje kraljevske prestonice. Jedna je od prvih železničkih stanica u Srbiji, čiji je projekat obuhvatao specifičan arhitektonski program i sadržaje prilagođene evropskim tehničkim dostignućima. Oblikovana je u duhu akademizma kao reprezentativno zdanje, razuđene osnove. Arhitektonskom kompozicijom dominira središnji klasicistički rizalit glavnog ulaza, nadvišen trougaonim timpanonom. Svojim specifičnim rešenjem zgrada predstavlja svedočanstvo tehničkog i arhitektonskog razvoja Srbije u poslednjim decenijama 19. veka…

Pre neki dan sam stajala na Slaviji, potpuno užasnuta. Taj mastodont od fontane sa galonima i galonima vode koja se izliva po Slaviji, kao grandovska paradigma u svim višeznačjima je šamar dobrom ukusu. Kristalne kapljice vode koje perspektivu moderne arhitekture kojoj sam bez daljnjeg sklona, kao ćerka oca gradjevinca i bratičina čuvenog sremačkog arhitekte Slavka Nikolića, ukršta sa čatrljama kojih još uvek ima na Slaviji, otkrio mi je svu bedu i metastazu našeg srpskog trenutnog stanja, u kome ćemo izgraditi lepši, bolji i moderniji grad.

Pitam se…da li je voda iz fontane dovoljna da ugasi požar Vinče.