Na mojoj adresi u Zemunu, gde živim, poslednjih dvadeset godina, naspram zgrade mastodonta u kome stanujem i porodičnih kuća sa druge strane ulice, ima dosta zelenila. To je neki slobodan prostor za igranje dece, dokone starce pijandure danju, a noću tinejdžere koji još nemaju roditeljsku dozvolu da se upute u noćni život velegrada. Tu, uvek, ali uvek, ima i pasa lutalica, koji neko od dobroćudnih komšija, jer moje komšije nisu sebični i loši ljudi, hrani. Ove godine, to su četiri baš velika psa na koje se mnogi novaci žale, jer im laju na automobile a ponekad jure i bicikliste. Mene nikad ne diraju, tu sam duže od njih.

Od kad imam mladog kučka, imala sam nekoliko bliskih susreta sa njima. Prvi put, mališan se izmigoljio i izleteo na sred puta bez oglice. Sva četiri su ga okružila dok sam ja bacala đubre. Uhvatila sam se za glavu i kukala na sav glas, jer sam se uplašila da ga auto ne pregazi. Njima sam dignutog prsta, vrištala neeee, da ga ne diraju, gledajući u Žuću, najvećeg, najmoćnijeg i najopasnijeg. Nisam jednom gledala kako atakuju na pse i ljude. Ne jednom. Veliki psi ne diraju mladunce. Oni su se okrenuli i otišli, svojim poslom, a ja sam brže bolje zgrabila svog preslatkog mladunca u naručje.

Drugi put je Bassi, tako se zove, prišao Žući, mašući repićem, radoznalo. Ovaj ga je šapom odalamio po nosu i opasno mu zarežao. Nije ga ugrizao.

Jednom su gledali kako Bassija udara veliki džip i mene kako ležim na sred puta plačući. Bassi je za to vreme već šmugnuo u zgradu. Bila sam duboko potresena, a on kontuzovan. Njih četvorica su samo posmatrala.

Od kad ga je maznuo auto, Bassi više ne istrčava na ulicu sam, ni slučajno. Ovu četvoricu merka i uporno pokušava da im priđe. Svaki put glasno mu kažem, da oni mogu da čuju, da su oni velike kuce i da ih ostavi na miru. Da mu je Žuća jasno stavio do znanja da ne voli da se igra. Da Bassi ima gazdu, a oni ne i da, prosto, mora da ih poštuje i da im ne prilazi.

Danas je u ulici počela velika oluja, a Bassi i ja smo se užurbano vraćali kući. Vetar je u kovitlacu nosio veliko lišće i poneku granu. Naglo je zahladnelo i nebo se zamračilo.  Odjednom je neznano odakle jedan ogroman crni pas koga nikad nisam videla bio pored mene, njuškajući i Bassija i moju ruku. Izgledao je uznemiren, kao da je pobegao od kuće, ali je bio bez ikakave ogrilce. Prilično čudne energije, meni ne baš prijatne, smušen. Mahnula sam rukom i rekla mu da ide od nas. On nije odlazio, valjda uplašen od oluje, sve se više pribijao uz mene. Ne bojim se velikih pasa, odrasla sam sa šarplanincima. Ovaj mi nije delovao staloženo, kako obično veliki psi kada su zadovoljni zrače. Pomislila sam da Bassi još nije vakcinisan protiv besnila i da ne želim tog psa u našoj blizini. Viknula sam zapovedno da ide od nas, a on se pribio uz Bassija. Tog trenutka, ne znam odakle, izletela je moćna četvorka iz mog komšiluka i između mojih nogu, ispod Bassijevog povoca, napala neželjenog pridošlicu. Žuća ga je napao sa strane, gurajući ga od Bassija. Sva četvorica su srčano terala velikog crnog psa od nas. Mi smo nastavili put. Okrenula sam se i pokazala podignut prst Žući. Rekla sam mu čak i hvala. On se okrenuo i šeretski mi namignuo. Crni veliki pas je bežao koliko ga šape nose.